Ovo je prica o Tebi… Kraj.. Riječ koju sam mislio da nikada neću izgovoriti ili napisati, već ostavlja tragove u ovom tekstu i urezuje svako slovo u moje srce. Taj mišić, koji nas održava u životu, a isto tako zna i da nas ubije. Ukrašeno providnim, ali neprocjenjivim biserima, suzama. Od kojih svaka kapljica ima svoju priču. Tu sam, gdje sam. Nazad ne mogu, naprijed ne želim. Ostajem već danima u tom trenutku, u aleji kestenova. Nasmijan, ispunjen svim sto sam mogao da poželim u tom trenutku, a to je bila ona. U mom zagrljaju, dok se vrtimo u krug i smijemo, kao mala djeca. Njenom osmijehu i njenoj lepršavoj kosi. Tada sam je posljednji put poljubio. Pustila me, osmjehnula se i počela da odlazi. Ostao sam vezan za to mjesto, kao da su mi se noge odsjekle i gledao je, znajući da je to posljednji pozdrav, mlade oficirke, koja je upravo dobila rat. A oboje smo izgubili bitku. Znala je da će dio nje zauvijek ostati sa mnom. Tamo gdje smo tog dana stali. Ostao je moj ponos, njen inat, prokockana šansa i jedno obećanje. Vjerovala je da samo oni koji se rastanu poljupcem, mogu ponovo sastati, jednom i negdje. Stojim na tom našem mjestu za ljubljenje i čekam znak koji će me pokrenuti. Čekam njen poljubac, njene ruke oko moga vrata i predivni osmijeh. Čekam tebe glasnu, iznerviranu, sarkastičnu, tebe čupave kose ili pak dotjeranu, kada blistaš jer si svima pokazala koliko si samo lijepa, tebe tvrdoglavu, upornu, naivnu, za mene savršenu. Bilo je predivno, nositi tu počasnu titulu, njenog muškarca,smijati se s njom i svađati. A onda i pogriješiti… Ne jednom ili dvaput, već mnogo, mnogo puta. Lažima sam uspio da pogazim sve što smo imali, kao papir na kojem je nacrtano srce i naša imena upisana u njega. Svaka laž ga je sve vise gužvala i cijepala, dok se nije pocijepalo na sitne komadiće, koje ni najbolji hirurg ne bi uspio da sastavi. I da uspije, šta vrijedi kada bi ostali bi bolni rezovi. Nisu to bile velike greške, nego sitnice. ” A sitnice život znače”. Previše njih i onda se nagomila, dovoljan je jedan blagi trzaj i kreće kao lavina, da gazi sve pred sobom. Naša ljubav je uspjela da pobjegne, a onda je prešla preko nje, ljubav je ostala zatrpana, mi smo se izvukli, ona bez ogrebotine, a ja… Pokušavam i dalje da nađem tu ljubav, samo, sam neću uspjeti. Potrebna mi je ona. Držeći se za ruke, da je pronađemo, zgrabimo i nikada više ne pustimo. Griješio sam, priznajem, lagao za glupe stvari. Nauči me da budem za tebe pravi, nemoj da odustaneš jer ima sitnica koje te nerviraju. Kaži, popravi me, znam da može bolje ako ti to želiš. Čovjek je griješan sam po sebi, ali ,,Pogriješi se nekad Gospođice Savršena, to se zove život..” Najbolje me poznavala, zato je udarila gdje najviše boli. Donijela mi je previše sreće, a mnogo više je odnijela. Uzela mi je mir, uzela mi je sebe.. Zašto je takva? Zašto me gura, postavlja zamke, radi sve da me odbije, a gori od želje da je poljubim, da se smiri u mom zagrljaju? Ona je zaista blesava, ako misli da ću dozvoliti njenom ponosu da me udalji od nje. Pitao bih: “Kako si?” Ali ne znam imam li prava. Pogledala bi me prijekornim pogledom, kao ”Dobro si se sjetio”. A sjetim se ja, uvijek. U mislima mi je ona, svaki tren koji prođe i novi koji je tek počeo. Nedostaje, kao zrak, kao zagrljaj, kao neko najbliži na svijetu! Rekla je jednom, da ona ne pada na stihove ili tekstove. Nemam tu namjeru, ali ne postoji drugi način da joj kažem šta osjećam. Mogao bih još mnogo pisati, teško bih našao slova za ljubav koju imam prema njoj, više bih volio da joj to pokažem. Koliko sam bolji i drugačiji. Da sitnicama više ne kvarim velike stvari. Valjda si sretna, tamo negdje.. Neću da napišem bez mene, jer uvijek sam sa tobom, osjećaš li?
Tebi
2
feb
(Visited 415 times, 1 visits today)
