Taj decembar i trougao…

1 feb
Lady Black

Teško je biti prepušten samome sebi i sopstvenim mislima u ove sate. 2 i 10 je, ujutru. Hrpa skripti i knjiga oko mene. Mnogo gradiva za ponoviti. Pokušavam ja to. Trudim se, ali bezuspješno. Ne uspijeva proći niti sekunda a da se ne probudi misao na tebe. Ti kao da si odlučio pojaviti se u mom životu, slagati me, zavesti me, provesti određeno vrijeme sa mnom, a onda bučno otići, okrenuti mi leđa, napustiti me, ali ne napustiti i moje misli. Voljela bih da se i ti mene sjetiš bar jednom dnevno. Da, voljela bih to. Bilo bi mi i više nego dovoljno da me se sjetiš jednom dnevno i da bar malo nemira unesem u tvoj meni naizgled monotoni život. Voljela bih da pri toj pomisli sav zatreperiš i zadrhtiš.. Voljela bih. Znaš, ja na tebe ne pomislim jednom dnevno. Ja na tebe pomislim 86 400 puta. Dobar si u matematici, i sam bi iz ove brojke vrlo lahko shvatio da na tebe mislim svake sekunde svog trenutno izgubljenog života. Znaš, večeras sam samo sjela i vratila cijeli naš film, film u kojem smo baš mi glavne uloge i plakala. Čudno, znam. Mnogi koji me poznaju ne bi čak ni povjerovali. Jer ipak sam ja ona djevojka koja nema srce, koja na njegovom mjestu ima evroazijsku ploču. Ali, da, ja, baš ja djevojka sa santom leda u svojoj nutrini sam plakala. Kroz glavu mi je prošao svaki trenutak proveden sa tobom. Prolazi još uvijek…

Sjetila sam se svakog pogleda, svake riječi, svakog osmijeha, svakog dodira, svakog poljupca, svake tišine. Sjetila sam se svakog koraka koji smo napravili zajedno, idući jedno pored drugog, držeći se za ruke, gledajući se onako zaljubljeno kao dvoje srednjoškolaca, a ne kao dvoje odraslih ljudi. Ljudi u čijim se dubinama još uvijek skrivaju srednjoškolci. Naivni i mladi. Željni ljubavi. Željni pažnje. Željni pripadanja…

Nedostaješ. I boli. Nedostaje svaka tvoja poruka. Nedostaje svaka tvoja pomisao na mene. Na nas. Na ono što smo mogli biti. Kukavica si. A i ja sam. Da, dobro si pročitao. Velika si kukavica. Mada, ne krivim te. Nemam pravo da te krivim…

Potajno se nadam da je i tebi bar malo teško. Moja tuga i bol bi možda bili manji kada bi mi potvrdio moja nadanja. Svaka teškoća, svaka tuga, svaka bol su manji kada znamo da neko osjeća bar mrvicu od onoga koliko ih sami osjećamo. I znaš, ponekad samu sebe krivim jer si otišao. Jer sam dopustila da odeš. Da sam se ponašala drugačije, da nisam bila ponosna onoliko koliko sam bila, da sam ti priznala da se i ja raspadam, i da imam svaki dan potrebu da ti se javim, da ti pošaljem poruku, da sam ti priznala koliko je i meni neobično, možda bi ostao, možda bi sve stavio na kocku, možda bi riskirao. Možda bismo i dalje sretni i zaljubljeni, držeći se za ruke šetali sarajevskim ulicama i pokoravali ih našom srećom i pogledima. Možda bismo šetali sarajevskim ulicama kao što smo to uobičavali u hladnim decembarskim noćima. Možda bismo našom srećom i osmijesima plijenili poglede i tihe komentare nepoznatih prolaznika. Možda bi neko od njih o nama i pjesmu napisao. Možda…

A možda, ipak, i ne bismo. Možda bi ti usprkos svemu tome otišao. Možda iste te januarske kišne noći. Možda ipak ne bi bio toliko hrabar da se oslobodiš okova, i možda ipak ne bi bio hrabar toliko da je napustiš. Nju kojoj si zahvalan, nju koju voliš, nju koja te promijenila, koja te učinila boljim čovjekom, nju koja te sada ima. Nju kojoj pišeš sve one poruke koje si i meni pisao. A možda njoj čak pišeš i ljepše. Ne znam, i ne želim znati. Ali zato znam da svaku noć legnem sa tvojim imenom, snovi me ukradu dok si mi ti jedina misao , tvoj lik je jedini kojeg vidim. I ti si taj s kojim se budim, iako nisi tu. Da, ostao si mi i prva misao svakog teškog jutra. Da, baš tako, teškog jutra…

Jer znaš, teško je svako ono jutro u kojem me ne dočeka tvoja poruka. Teško je…

(Visited 193 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments