Svako svoju ružu ima

3 avg
Medina Mehurić

Svaka bašta je imala ružu, a svaka ruža svoju priču, ispričanu ili ne, znala sam da je ima. U svakoj latici bilo je i stotinu nespokoja i stotinu radovanja, ko zna u kojim omjerima sve to.. Al ruža ko ruža prikosila je uvijek svojom ljepotom i držanjem tako da niko ne bi znao koju priču čija ruža ima. O našoj ruži samo zna ovo moje pero i komad stare hartije i svaka noć koja je bila svjedok mog pisanja. Znat će o mojoj ruži i svi oni koji će čitati ovo kada jednog dana budu preturali po mojim stvarima i našli sve ovo, a ja , ja ću da budem na putu gdje samo svoju dušu nosim na vaganje a papiri ostaju vama.. Moja ruža je bila tako lijepa, da o njenoj ljepoti vam mogu pisati noćima bez prestanka a neću vam ništa ipak reći jer riječi šta su riječi za onakvu ljepotu. Nalazila se ispred stare oronule kuće, tako da sav taj prizor pa čak ni sama ruža bez obzira na ljepotu, ničiju pažnju plijenila nije. A kako i bi? Oko nas su se nalazile prelijepe velike kuće i uređena dvorišta puna cvijeća, i prelijepih ruža, a moja ruža je bila sama, jedna jedina u cijelom dvorištu. Ja i dalje svima tvrdim da je najljepša bila, barem meni jest uvijek i moju pažnju je uvijek imala, jer sam znala o njenoj posebnosti a oni nisu.. Često se sjećam prizora kako sjedim pored prozora i gledam moju ružu. Napolju nevrijeme sve mi se čini nebo se otvorilo, vjetar zviždi da ti se krv u žilama ledi, led se nije nimalo tad šalio rezao je sve na što je padao tada, a gledam ružu vjetar je povija i sastavlja sa zemljom, led je reže tako jako a ona ista kao i kad sunce najljepše sija. Sjećam se i svakog jutra kad je mraz stavljao u svoje okove a ona ponosno se držala ista. Svih dana se sjećam, i onih prvih kad sam se tek upoznavala s ružom. Kada sam bila čak i manja od nje i dok sam sa svojom posudicom koju sam i jedva mogla nositi prije akšama obilazila je i zaljevala.. Sjećam se ja i dana kad sam dolazila puno prije akšama i tada je suzama zaljevala, gledala u nju da ne gledam u druge stvari i pričala joj zasto sam sada odabrala suze da je njima zalijem. Najbolje od svega se sjećam dana kad mi je otac dodao tu ružu u ruku kao znak pažnje i ukras moje sobe.. Sjećam se da ništa nije rekao, nego me blago gledao sa osmijehom na licu.. I ja sam se smijala tad, i ruža je bila tad ljepša nego ikad, a ono što smo nosile u sebi niko nije mogao da vidi, ja i ruža tad smo bile iste, imale smo iste neispričane priče, ona u laticama odraslim od mojih suza a ja u srcu i pokojem ožiljku na rukama od njegog trnja.

(Visited 297 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments