Svako je negdje stranac

29 mar
Haruna Bandić

Večeras gledam u zvijezde i sjećam se tebe. Prijatelja. Posebnjaka. Pravednika.
Pamtim kako te posmatram dok sjedimo u školskoj klupi, a tvoja crna nemirna kosa pada ti po čelu i dodiruje guste trepavice pod kojima se krije jedan pogled – tužan, dalek i zaronjen u nešto iza vidljivog.

Uvijek sam se pitala o čemu tada razmišljaš. Pretpostavljala sam da misliš o zvijezdama, koje si, znam, najviše volio, jer ništa drugo, najmanje ljude nisi gledao zaneseno kao njih. Pitala sam se da li to zvijezde na svom nemuštom jeziku uspjevaju da ti objasne tajne života ili se možda ogledaš u njima pronalazeći sebe? Nisam znala, ali bila sam sigurna da su predstavljale neki tvoj čudan način poimanja i oblikovanja svijeta.

Sjećam se, sukcesivno, i onog dječaka. Bio je novi učenik u našem razredu.
Doselio se iz Vojvodine – ravnog i pitomog kraja, ovdje među namrgođena bosanska brda.
Osamljen i šutljiv kao zatvorena kutija u kojoj se kriju uspomene koje ne želimo probuditi, podsjećao me na tebe. Vjerovatno si i ti prepoznao sličnost jer tog dana nisi mogao ostati nijemi svjedok ismijavanja njegovog razvučenog govora koji se nikako nije uklapao u oštra sječiva riječi surovih razrednih kolovođa. Oni su koristili priliku da uvredljivo istaknu dječakovu različitost, a ti si iskoristio priliku da staneš na njegovu stranu.

Rječitiji nego ikada, spreman i na obračun, suprotstavio si se nasilnicima neobjašnjivom snagom koja se nije mogla nazvati odsutnošću straha nego više ubjeđenjem da je otpor nasilju i obezvrjeđivanju jednog ljudskog bića važniji od samog straha. Znao si da se samo tako može razbiti iluzija nasilnika o posjedovanju žrtve. Iluzija kontrole. Iluzija nadmoći.
Bila sam ponosna jer si pokazao da si heroj u tijelu šutljivog sanjara, ali sam istovremeno znala da ne postoje heroji bez rana, koje znaju nositi sa ponosom, zato su heroji.
Tog dana ostala sam duže u školi razgovarajući sa našim novim prijateljem Vojvođaninom – Lalošom, ne znam je li tebi stigao ispričati da se ljudi u Vojvodini zovu Laloši. Pričali smo i o tebi i o tome kako si govorio da ljepota različitosti umire u trenutku kada pokušamo biti neko drugi, a ljepota čovječnosti kada ubijamo različitost. Znali smo da te nasilnici nisu razumjeli, oni ne znaju da postoje ljudi koji ništa tako tačno ne spoznaju i ne osjećaju kao nepravdu i koji nikada prema njoj ne mogu ostati ravnodušni.

Razmišljajući o tome, na izlazu iz škole primjetismo dvije pognute sjenke, te začusmo glasan smijeh i tupe zvukove. Sjenke su bile nadvijene nad nečim sklupčanim na podu po čemu su sijevale salve nasilničkih pesnica. Glas me izdao, ali vrisnula sam u sebi. Znala sam da si ti.

”Pustite ga”, uzviknuo je dječak pored mene, kojeg si ti ranije tog dana spasio. Vođen željom da zahvalnost iskaže vraćanjem istom mjerom, nasrnuo je na njih.
Napadači se skloniše, ali sklupčano tijelo ni ne zadrhta. Jasno pamtim tvoje tamno oko kako viri ispod raščupanih crnih uvojaka. Ugašeno za nas ali živo za sebe, sa odsjajem zvijezda koje negdje, znam, napokon izbliza gledaš.
Dječak i ja pogledasmo se kao dva vojnika tek izašla iz teške bitke.
U tom trenutku razumjeli smo šta je otuđenost, a šta herojstvo. Shvatili smo da se svako negdje osjeća kao stranac, i da je najteži ji onaj stranac u nama, ono nepoznato sa čime se borimo i šta nastojimo pobijediti, a tada smo sve troje bili stranci. Razdvojeni, izgubljeni i razapeti između onoga što smo željeli ostvariti i krutih socijalnih okvira koji to nisu dozvoljavali.

Ali ti si to uspio. Znao si da je moć nad drugima ustvari najobičnija slabost prerušena u silu i ništa te nije sprječavalo da pratiš glas svog srca koji nikada ne bira lakši put.
Ja to shvatam tek sada, kada se, zbog tebe, više ne osjećam kao stranac.
Zapamtila sam jedan stih Mike Antića koji si volio: ”U samoći smo ljudi. U čovječanstvu smo metež”. Danas mi se zbog tog stiha u sjećanje javljaš kao osamljena zvijezda obasjana sjajem pravednosti , koja visoko na nebu gori žarom zlatnog oreola koji zamišljam da nosiš i svjedoči da ljudi poput tebe prolaze ovim svijetom, sanjaju i ostavljaju svoje tragove. Tada sam sigurna da si sretan, jer znam, pravednicima su zvijezde uvijek bile bliže nego ljudi…

— Svi stavovi i mišljenja izražena u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 330 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments