Svakidašnja jadikovka

11 mar
Ella Bojčetić

U tijeku je još jedna postdejtonska godina u ovoj još uvijek postratnoj državi gdje je skoro svaki prefiks post simbol razora i vječnog sivila, kao sindrom i profesionalna deformacija Bosne i Hercegovine. Dosadno je i bespotrebno uvijek i iznova elaborirati stanje bh građana.

Jedino što uvijek uspješno organiziramo su (nažalost) godišnjice stradanja i pogibije, i svakom novom samo tabamo dublje u blatno sjećanje rata, smrti i straha. Obiteljske vrijednosti, kultura i znanost su pali u drugi plan zbog krucijalnog problema – nezaposlenosti.

U državi u kojoj je sve manje ljudi, sve je više problema, ali polupismeni vulgarni vlastodršci tu ne vide problem. Pitanje koje je posrijedi glasi: Ili se narod premalo bori, ili smo preslabi za borbu s vukovima? Jesmo li ovce?

Kažu da svaki grad ima dušu, a ta duša sa sobom nosi i priču. Unikatnu. Neponovljivu. Neprocjenjivu. Zašto svaki od naših gradova ima istu pozadinu? Pozadinu neprimjetnu za mnoge. Zbog tog tu sliku i nazvah pozadinom. Ispružene ruke staraca koje prose, pogled sa suzom u kojoj se krije zadnji atom snage, male dječje noge koje hodaju u pravcu izgladnjelosti i neizvjesnosti, očeve i majke koji svaki dan vode bitke sa današnjicom.

Svaki preživjeli dan je jedna osvojena bitka. Krvava. Suzna. Bitka koja ne nosi pobjedu. Bitka koja nosi u sutra. U neizvjesno sutra. Naša književnost nikada neće biti obogaćena bajkama i pričama kao naša sadašnjost. Onim ljudskim, bolnim pričama i sudbinama, onim što nas dodiruje dok koračamo ulicama. Dovoljno je malo pogledat, ma samo malo okrenuti glavu u stranu.

Štandovi napetih prodavača koji, narodno rečeno, švercaju cigarete u strahu od inspekcije, nisu grijeh, nisu nemoral, nego borba za pukim preživljavanjem. To treba biti kažnjivo, ali ne po trgovca koji želi svom djetetu zaraditi za voćku ili kruh (jer je za oboje nemoguće), nego po državu koja ga je prisilila na surviverski život koji je izvedljiviji u Amazonskoj šumi.

Ja u pogledima tih umornih i prevarenih ljudi vidim lica roditelja, lica koja u očima nose molitvu za bolje sutra svoje djece. Moja suza im nije dovoljna, i kao pojedinac definitvno ne mogu uspjeti. Ali da se narod udruži onom voljom kojom je međusobno pucao, sve bi bilo ljepše. Sve bi bilo moguće.

Religijske institucije koje trebaju biti potpora narodu iz kojeg proizilaze i od kojeg žive, trebaju se više pozabaviti današnjim socijalnim pitanjima i proučavati knjige ( i Bibliju i Kur’an) na osnovu kojih su dobili statuse svećenika i hodža. Zašto licemjerno propagiraju skromnost i siromaštvo, a sami voze najbolje automobile i žive luksuznim načinom života koji nije podešen kanonskom ili šerijatskom zakonu.

Grade rezidecije i pseudo-humanitarne institucije u koje je investirano više novca nego u obnovu nekog raseljenog i devastiranog sela. Gdje su Allah i Isus u njihovim postupcima prema starom i siromašnom pučanstvu (narodu) po konkretnim župama, parohijama i medžlisima. Zašto su Božje kuće postale produžena ruka nacionalnim stranačkim opcijama.

Bog je rekao: Ne boj se jer ja sam s tobom, a nije rekao Dodik, Čović i Izetbegović su s tobom. I ne daj Bože da su nam to meleci i anđeli čuvari, prvim zrakoplovom bi nas kao bombaši samoubice zarili u pakao. Doduše tu smo već negdje.

Sljedeće pitanje koje često sebi postavljam, onim plitkim i narodnim vokabularom je: Zašto smo budale?
Poznata rečenica tijekom predizbornih natjecanja je ”Samo nek je naš”. Ta povijesnim elementima obogaćena i neprikosnoveno Bosnom usidrena rečenica je zajedničko blago naša sva tri naroda. Stup etniciteta i tradicije.

Samo još da se ne pobijemo tijekom polemiziranja tko je prvi upotrijebio ovu ”kontroverznu” i nadasve ”revolucionarnu” rečenicu. Iako će nas taj ”naš” pokrasti do siromahovih dronjaka, nema veze, jer jedno je sigurno – nije njihov. A dok njihovi i naši zajedno kradu, jadni narod traži po džepu ima li 2KM za mali kruh i najtanje mlijeko.

Moja ogorčenja ne staju tu. Tu tek počinju. Eto bar nešto ne stagnira u ovoj šačici zemlje, pa makar to bila moje sumnje. Očito je po mojim brojnim pitanjima koja sama sebi postavljam da sam kadra trijumfirati s Pejakovićevim monodramama.

Trebam li naglasiti da smo mi mladi, posebno osjetljiva i neklasirana grupacija ove populacije. Što će s nama biti? Hoćemo li baš svi morati čekati u redu na graničnom prijelazu da granični policajac udari pečat na naše putovnice? To neće biti samo formalni, europeizirani, dokumentacijski udarac, nego udarac na naše dostojanstvo, neiživljene snove, pečat kojim smo klasirani kao prinuđeni bježači iz svojih domova. I ipak mi nije ubijena vjera u ovom surovom, bljutavom, glembajveskom bh svijetu. Ipak ne mrzim. Ja znam da je Bog tu negdje, sakrio se, čeka…

Naši zastupnici rekoše da zastupaju narod, a ne znam kako će sutra opravdati tu rečenicu pre Njim. Vjerojatno misle kovertu ćušnuti, baš kako je to sasvim normalno danas tijekom sudskih procesa. Korumpiranost? Itekako. A gospođa Korumpiranost se neodoljivo vodi rukom pod ruku s partnerom gospodinom Nepotizmom. Jer zašto bi, za ime Boga, državne firme bile to što su bile, kada mogu biti privatne, nasljedne, dinastijske…

O itekako nas tjerate odavde kravataši različitih religijskih i nacionalnih struja. Ali nad svim tim strujama, jedan je električar – Gospodin Bog. Mogla bi vas nekad stići suza ili kletva, staračka drhtava ruka, izgladnjeli trbuh ili bosa noga nekog od svih nas koje predstavljate. Mi se molimo na različite načine, ali On uslišava molitve na isti način.

Paradoksalno je da smo demokratska država u kojoj bespravni narod glorificira bivšu komunističku državu kojoj bijasmo pripadali prije otprilike dvadesetak godina krvi, smrti i straha. Osim mržnje i par tulipana u gradskim parkovima ispred JKP Vodovod i kanalizacija, jeste li išta drugo posijali? Npr. radna mjesta za sve koji su sposobni i voljni raditi, organizacije za pomoć starima, bolesnima i siromašnima, dostojanstvenu mirovinu za svakog umirovljenika?

Ah da, jeste; poslijali ste i očaj, posijali ste ovo bosansko tlo nevjericom i sumnjom, i postali se izvandredni keramičari – popločali ste nam puteve do zemalja Schengena i šire, ali ne dobrim namjerama (kako je inače popločan put do pakla), nego klizavim i klimavim pločama nestabilnosti i širokim spektrom nezaposlenosti ove, nekada fine srednjovjekovne i uređene zemlje. Tada smo bili napredniji nego sada. Sada slobodno možeš izabrati gdje ti se sve ne zapošljava, postoji baš veliki izbor. I zamisli, neće te ni zaposliti.

I dok dobrostojeće države imaju velike proteste zbog sporednih socijalnih pitanja kao što su legalizacija marihuane i veća prava životinja, mi ovdje smo vođeni samo jednim motivom – preživljavanjem. Toliko žitnog klasja, a tako mnogo gladnih, toliko čistih tekućica, a toliko žednih, e to nam napraviste od Zemlje Majke. Umjesto ekonomiziranja i računanja u domeni korištenja resursa, vi računate koliko postotaka grude pradjedove pripada Federaciji, a koliko RS-u.

Nikada više bogomolja, a manje vjernika, nikada više školovanih ljudi, a niži stupanj intelekta u bh društvu, i više prividnog prava, a manje pravednosti. I onda shvatiš da Svakidašnja jadikovka nije samo naziv pjesme starog, dobrog Ujevića.

Svakidašnja jadikovka je ovo naše stanje. Ostajte zbogom bosanski zeleni proplanci i hercegovačko inatno kamenje, savršeno plavo Nebo i tužna, pusta majko Zemljo. Ostajte zbogom kuće Božje, sela i ulice, i stari poznati ljudi.

Vidimo se možda jednom na nekom boljem mjestu kada ovozemljaski vlakovi stanu na stanici kraja.

Ostajte s Bogom!

(Visited 251 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments