Suze

8 maj
Lejla Osmanović

Suze! Kapljice samo, a jače od stihije. Nekad u njenim očima samo
svjetlucaju, nekad poteče potok, ma šta potok, rijeka.. Obično je
tako, počne smijehom a završi plačem. Otkako je otišao, u njenom
životu ni sunce ne grije kao prije i snijeg kad pada, pada daleko od
nje. Kažu da se zlo nalazi u svakom ljudskom biću, da u svakom,
doslovno svakom čovjeku čuči potencijalni zločinac, ubica.. On ju je
povrijedio. Ranio do kosti. Svjesno, namjerno, ciljano uperio
najubojitije oružje, pogodio je tamo gdje je najosjetljivija, u njenu
Ahilovu petu.

Tog Bajrama oči su joj imale poseban sjaj. Čekala je svog babu,
svoje svjetlo u tami, da mu prva poleti u zagrljalj i čestita Bajram.
Čekala je, ali on nije došao. Ni taj Bajram, ni sljedeći, niti ijedan
poslije. Prije nego što je otišao, naučio ju je jedno – glumiti.
Učila je od najboljeg. Bore od suza na njenom licu za neke je
označavalo mjesto na kojem je bio osmijeh. A ima osmijeha gorih od
suza. Jedna stvar je odavala, nije bilo više sjaja u očima. Ali ko to
može primijetiti? Njene su oči ipak sjale samo zbog njega. Suze za tim
zločincem, ubicom mladalačkih snova, su bile zanimljive. To su suze
koje hoće, koje žele, koje moraju poteći  ali ih je ona snagom volje,
snagom razuma zadržavala u očima. Nekad ih nije puštala iz srama, da
joj se neko ne naruga, da im se neko ne obraduje, nekad iz inata,
prkosa.. Željela je svoj bol zadržati za sebe. Da ne boli one koje
voli, da ne raduje one druge. Nakon tog dana majčine oči su bile kao
svjetionik u gustom mraku koji ih je potapao. Nisu sjale. Trebala je
sagraditi barku i ispuniti je nadama.. Onda gledati kako nade plove po
pučini.

(Visited 87 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Hocu.ba praksa