Dan uglavljen između subote i ponedjeljka. Miriše na ljeto. Vrućina u stanu se uvukla u svaku poru, al’ meni se opet ne isparava iz kuće. Gledam u telefon i razmišljam o obećanju koje sam dala nepoznatoj ženi. Svjesnost da, ako danas ne odem na sastanak sa njenom kćerkom, neću imati drugu priliku, djelimično me pokreće na akciju. Veći grijeh bi počinila da ovaj dan namjenjen za plažu ne provedem na Ipanemi ili Kopakabani. Dileme se prekidaju u trenutku kad je moja sugrađanka, onako shodno ulozi turiste, ushićeno viknula sa druge strane telefona da joj se ideja o našem druženju danas čini sjajna. Dala sam samoj sebi taman toliko vremena da izbjegnem premišljanje i odmah pođem da se spremam. Dva sata do Ipaneme za jednu nedeljnu vožnju i presjedanja su možda i taman iz moje perspektive i sa ove adrese. Dogovorile smo se i o mjestu sastanka. Prostije se nije moglo činiti u tom trenutku. Međutim, ni jedna od nas nije slutila da postoji onaj minimalni procenat mogućnosti da dva ista kafića se nalaze na dvije različite strane i kraja iste ulice, a pri tom je izabran kao naša odrednica.
Stigoh na Ipanemu nešto malo prije predviđenog vremena. Kao iskusni putnik, da se poštedim lutanja kroz gužvu, upitah stanovnike gdje se nalazi kafić koji tražim. Rekoše mi da sam na dobrom putu i da produžim par koraka, dijeli nas svega par metara. Srdačno se zahvalih i nastavih dalje laganim korakom, ne žuri mi se. Preko puta kafića, sa druge strane ulice nalazi se jedan trg. Nedeljom se prepoznaje po pijaci svega i svačega, ali najčešće ručno rađenih predmeta, a drugim danima po tome da se nedjeljom ovdje održava pijaca. Viđala sam takve i po drugim trgovima, zato joj ne dadoh na važnosti. Instinktivno me više privukla kućica ispred koje su stajali policajci. Nešto kao info pult za turiste. Pomislih da bi bilo lakše da sačekam tu, budući da mi je komunikacija sa Anom otežana jer je bez interneta, a ja bez strpljenja. Kasni više od pola sata. Poslala sam joj poruku, pokušala da je zovem i sve što sam postigla jeste da nastavim čekati. Iz dosade postaje mi zanimljivo sve, čak i to da budem nekulturna i prisluškujem razgovore. Nije moja krivica što pričaju glasno, tješim grižu savjesti. Slušam mladi bračni par, upravo opljačkan, kako na španskom prepričavaju detalje nesretnog slučaja dvojici policajaca. Prolaze mi slike kroz glavu onog dana kad sam ostala bez kamere. Odzvanja nečujno iz mene „znam kako vam je“. U skladu s tim mijenjam i izraz lica. Kad se uhvatih u očiglednosti, pomjerih se na drugu stranu. Osjetih se loše zbog njih i rastužih se zbog suza u očima djevojke dok je on tješio ljubeći je u čelo.
Ističe i prva polovina drugog sata. Ane još nema. Počinjem da se mrštim. Razmišljam šta ću sama, sa svim stvarima koje sam ponijela, na plaži. Jedva se natjerah da izađem iz kuće a nje nema. Pokušavajući da smislim pametnu zanimaciju za preostalo poslije podne, začuh ponovo pitanje na španskom upućeno policajcu do mene. Uvidjevši da se ne snalazi sa odgovorom na postavljeno pitanje, umiješah se. Objašnjavam strancu kako da dođe do lokacije na koju je naumio i zaključujem da je Argentinac. Mlađi čovjek sa akreditacijom volontera. Ubija ga radoznalost odakle sam ja, da nismo možda sugrađani pita me. Smijem se i odrično odmahujem glavom. Iz prethodnih iskustava, rekla bih da me fizički izgled nekako najviše sa Argentincima spaja. Ubijeđen da će pogoditi zemlju iz koje dolazim, nastavlja da niže države. Znajući da su mu šanse minimalne, rekoh mu. Uz to dodah i ono što me nije pitao, kao da dobih refleksni nadražaj da kažem kako sam i ja volonter u pokušaju. Pun pogodak. U samom početku moje priče našao je sebe. Prekida me i pita da li imam pozivno pismo od Olimpijskog komiteta. Dodaje da se ne sikiram, već da ga poslušam i sutra se uputim u Cidade do Samba po uniformu i akreditaciju. Savjetuje me drugarski da zaboravim na formalnosti, obećanja data na papiru i prilagodim se situaciji kroz koju je i sam prošao. „Nikakvi treninzi i obuke, bićeš bačena u vatru“, kaže mi. Dodajući usput po koji loš komentar u stilu argentinsko-brazilskih prepucavanja, opravdavajući ih neuspjelim brakom sa jednom Brazilkom. „Napravi se blesava, odeš sutra tamo i ništa ne spominji da nemaš još tačan raspored sa zadacima. Ma kad bolje razmislim, to te niko neće ni pitati. Pokaži im to pozivno pismo jer je to jedino što trebaš da dobiješ akreditaciju. A onda kad sve to obaviš, samo se pojaviš taj dan kad bi trebala da radiš, jer jedino sa akreditacijom možeš da uđeš i traži da te zaposle. Svakako im fali volontera, neće te niko odbiti. Bitno je da imaš propusnicu.“ S neopisivom radošću ga slušam i jedva čekam da prođe ovo malo dana što je ostalo da se okušam u izazovu. „Imaš sreće. Stanujem sa jednom triatlonistkinjom. Inače sam trener za mačevanje. Zapiši mi svoj broj i čim dođem u stan poslaću ti imejl od njenog koordinatora. Pa za slučaj da sutra bude nekih problema, možda ti on može pomoći.“ nastavlja on priču. Zvoni mi telefon. Ana na koju sam potpuno zaboravila. Dok pokušavamo da razjasnimo situaciju zašto je tako dugo čekam, shvatamo da je nesporazum nastao zbog onog malog procenta mogućnosti o kom sam pisala na početku priče. Obe smo stajale na pravom mjestu, samo na dva različita kraja ulice.
Moli me za još par minuta, uskoro stiže. Odgovaram da se ne brine, ne mrdam nikud. Ostavljam telefon u torbu i vraćam se sastanku sa sudbinom. Pričam niotkud prizvanom prolazniku kako sam mislila da čekam drugaricu, a zapravo sam sve vrijeme čekala njega. Previše uzbuđena zbog svih ovih događaja, ne mogoh da posložim sve kockice u glavi. Obećah samo da ću ga podsjetiti za imjel u slučaju da zaboravi i da se čujemo kasnije. Evo i Ane. Klupko se raspetlja do kraja. Vratiše se stvari u normalne tokove i dan se nastavi onako kako je bilo prethodno zamišljeno bez ova dva sata čekanja. Ručkom u restoranu napunile smo rezervoare prije zakazanog „free walking tour“-a po Kopakabani i Ipanemi pokušavajući još jednom da objasnimo šta nas je dovelo do nesporazuma i da se upoznamo. Ana se zadesila u Riju na proputovanju, a nas su spojili sticaji okolnosti, isti grad i zajednički prijatelji.
Blog: Make it happen stories
