Sunce tuđeg neba

21 avg
Monika Marković

Sjedam na naše staro mjesto i kao da nas gledam…Pa dobro i nije to bilo tako davno. Zapravo zavisi šta je davno kome. Evo slušam nas koliko se glasno smijemo, svi pjevamo u isti glas. Rasipamo se životnom energijom i uživamo u svakom momentu. Širimo ljubav svima, bez podjele i bez trunke interesovanja kako se ko zove i odakle je.

Danas, samo pet godina kasnije sama sjedim na klupi i razmišljam o tome koliko mi nedostaje to sve.  Da ti ispričam baš sve! Ko me iznervirao danas i koliko se plašim ispita koji moram položiti. Da mi kažeš koliko smo sretne i da mi svaki put ponovo podcrtaš da smo mi žene i da smo mnogo jake!  E vidiš malo sam tužna, a znam da ne trebam biti. Otišli ste tamo gdje vam je ljepše. Jurite svoje snove, želite sve ambicije ostvariti, jurim ih i ja, ali na nekom drugom mjestu, bez mnogo dobrih prijatelja. Neko je morao trbuhom za kruhom, a ostao bi možda. Nedostajete mi vi i naši razgovori, sigurnost kada ste tu. Sada sam sama, ali sretna jer znam da ste sretni i vi.

Odlazak mladih iz Bosne i Hercegovine problem je s kojim se svakodnevno susrećemo. Od 2013. godine pa sve do danas iz države je otišlo oko 150 hiljada osoba. Šokantna je činjenica da ne samo da odlaze mladi ljudi, nego sve češće i cijele porodice te novopečeni bračni parovi koji ne žele stvarati porodice u rodnoj zemlji. Pored poražavajućih statističkih podataka svako od nas poznaje minimalno jednu osobu koja je napustila svoju zemlju. Problem nije samo nezaposlenost. Mnoge osobe koje su otišle kao razloge napuštanja navode nesigurnost, strah od onoga što bi se moglo dogoditi u budućnosti, zatrovanost nacionalizmom te religijska podijeljenost.

Ne grije sunce tuđeg neba tako toplo kao ono što obasja tvoju avliju, ali isplati te za tvoj trud i rad, pruži ti mogućnost za napredak i budućnost u kojoj nema straha i bojazni. Birajte mjesto na kome ćete se boriti, lažu vas oni koji kažu da se svaki trud isplati svugdje. Proliješ svuda suze, krv  i znoj, samo se to negdje isplati a negdje baš i ne, dragi moji.

Ovo je problem sa kojim su se mnogi nekako pomirili, ja ne mogu i neću da prihvatim da drage ljude viđam dva puta godišnje zato jer su bili primorani da napuste zemlju, kako bi živjeli, a ne samo preživljavali.Sudeći po dosadašnjim postupcima niko ne planira spriječiti mlade ljude da odu iz zemlje pružajući im sigurnu sredinu i mogućnosti.

Niko se više ne smije glasno i ne pjeva na sav glas. Niko ne loži vatru i ne krade pečenjke. O tome ti pričam…Neko je to sve radio i prije nas, a sada me čini tužnom to što niko ne nastavlja tradiciju. Ako se pitaš kako sam ja, rijetko da sam tužna. Dobro sam, sretna sam. Ostala sam da se borim iako je malo teže. Lakše je bilo dok ste i vi bili tu, pa smo se borili zajedno.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba.

(Visited 88 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Hocu.ba praksa