Sunce nad Drinom

6 jul
Haruna Bandić

Opet sanjam sunce. Miluje mi lice i ulijeva u moj krvotok neku prozračnu, toplu i neuništivu nadu. Dobro je, kažem sebi.“Sva bića i sve stvari postoje samo utoliko ukoliko u svojim ćelijama nose rezerve Sunčevog daha.“
Ali, nije ovo samo sunce u mom snu. Pod njim se raskošno, divlja i pitoma, brza i spora, neukrotiva i poslušna, vijuga neka rijeka i mada je sanjam, ja znam – to je Drina.
Jedino se ona tako predaje milovanju sunca, kao da želi da joj ono pomogne da zaboravi krvave mračne dubine i podnese istinu, još neiskazanu i tešku. Zbog te istine, obale su joj još uvijek kao raširene ruke, a nikako da se u zagrljaj sklope.
Sjetih se tog sna dok u Stockholmu ulazim u izložbeni prostor, na čijim vratima čitam ”Drina Walley Prospects.“
Iz rukava vojničke uniforme na jednoj od fotografija, vidi se ruka koja gura mršavog, plavokosog dječaka na stratište…
U daljini se Drina nekako opominjuće cakli…
Vjerovatno je i sam Sven Westerlund, autor fotografije, ustuknuo pred ovim svjedočanstvom zla koje je svojim fotoobjektivom zabilježio negdje, u podrinjskim vrletima.
A bio je tako nevino, tako jako zanesen i nadahnut Drinom, koja ga je, baš kao i Isaka Samokovliju očarala, kao neko nadnaravno, ”božansko biće.”
Sada, u isparavanju nad njom, u teškim proljetnim popodnevima, kao da čuje uzdahe umirućih.
Sven zna da je fotografija ”zaustavljeni trenutak vremena”, ali ovdje postaje i više od toga, postaje trenutak u kojem se zrcali istina, neuništiva i duboka, poput Drine.
Učio je Sven da osluškuje Drinu, jer kažu da svaka voda zove, ali taj zov ne može čuti bilo ko.
Svaka voda ima svoju pjesmu, a Drina, plahovita i duboka rijeka, koju je neko nazvao ženom koja se naginje, žuri svom ljubavniku u beskonačnost, eto, ima i svoju istinu…
Krici davno stradalih, vješto prigušeni pjesmom uzburkane vode i krošanja drveća na sjevercu, učinili su da je danas ova rijeka nekako tiša, kao da ne smije da zažubori, kaže, progovori…

Njen zov prepoznao je i Bogdan Baštovanović, jedan od najpoznatijih drinskih splavara, koji je pisao pjesme u njenu čast, koje su djevojke na Drini nosile u njedrima, sve dok se ne bi pretvorile u prah…
A splavar se nije posebno žalio što su mu pjesme doživjele takvu sudbinu…
Jedna pjesma Novosađanina Đorđa Balaševića postat će više kao zakletva nego kao niz vješto ispisanih stihova :
„Nekom Drina teče desno/nekom Drina levo teče/ ma sve da teče u dubinu / na dve pole svet da seče/sve da vuku me konji vrani/nema meni jedne strane/dok si ti na drugoj strani…”
I tako, u čudesnom preplitanju prizora iz mog sna i fotografija nadahnutih Drinom iz izložbenog prostora izlazim ojačana novim saznanjem – Život na Drini se budi, svjež i vitalan, poput nje same.
Sada koračam nesvjesno prema sredini višegradskog mosta. Na njemu se zaustavljam. Čujem glas. Uplaših se, ali onda shvatih da čujem nju, Drinu. Ona mi blagim govorom otkri tajnu koja je bila odgovor na moja neizrečena pitanja :
”Ja tečem. Kada sam okupana suncem ili kada sam natopljena krvlju, opet tečem.
Za mene vrijeme nije barijera, prolaznosti se ne bojim.
A ti, mila moja, prenesi svima da lijek za besmrtnost postoji i za ljude! Zove se sjećanje!
Ono nam pomaže da se odredimo u vremenu, da razlučimo gdje prestaje ljudskost a počinje zlo i gdje se uprkos svemu i nakon svega mogu dotaknuti i pronaći duše, navikle da ih odvajaju.
Prigrlite različitost kao najveće bogatstvo i pružite ruke kao most, da po njemu korača svako sa svojom zvijezdom i svoji određenjem.
Ostavite pečat svog postojanja, napišite i vi lijepu riječ za početak, i darujte mi je. Ja ću da vas čuvam od zaborava…
Jer znam koliko je jaka želja u ljudima, da teku kao rijeka, čak i kada stoje…

 

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 402 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments