Student

9 maj
Sifet Karalić

Sjedim u svome omiljenom kafiću, ispijam jutarnju kafu, posmatram radnike koji su krenuli na posao. Osjećam se bezbrižno i opušteno u srednjoškolskim danima, čekajući svoga prijatelja Ivana da mi se pridruži. On nije bezbrižan kao ja, odavno je zakoračio u realnost života. Student je Elektrotehničkog fakulteta u Sarajevu. Dolazi ushićen, po malo ljut i neraspoložen. Sjeda za moj sto, bez izvinjenja za kašnjenje, bez pozdrava. Samo je naručio kafu i zapalio cigaretu. Počeo je da mi se otvara iz dubine svoje duše. Govori mi sa pogledom u daljinu kako samo lijepu i pametnu mladost ima ova država. Kako je svježa. Poput grane koju je upravo dodirnuo dah proljeća. Pomno je posmatrao svoje kolege na današnjem ispitu. Na taj način mi reče kako ga je uradio. Nisam htio ništa detaljnije da ga pitam. Kaže da svako od njih u sebi nosi neki cilj, želju, ponos. Već danima i mjesecina hoda po sarajevskim ulicama,pijacama, kafićima, tržnim centrima, općinama, zdravstvenim ustanovama, školama i fakultetima, već danima i mjesecima se nije pošteno i od srca nasmijao. Gdje je nestao taj smisao za humor? Kako je moguće da ga u Sarajevu ne može pronaći? Zar ne počinje sve u Sarajevu? Zašto su svi tako uvrnuti i uštogljeni?

Pomno sam ga slušao smatrajući njegova pitanja retoričkim. Uzima još jedan dim cigarete i nastavlja svoju ogorčenost. Posmatrao je ljude na ulicama, u gradskom prevozu, pijacama, tržnim centrima, školama i fakultetima. Primjetio je da svaki čovjek, nije bitno mlad ili star, sa sobom nosi neku količinu kompleksa, oholosti i nadmenosti. Uživa da gleda nekoga sa visine. Na Univerzitetu u Sarajevu ako niste student elektrotehnike, mašinstva ili medicine niste ni vrijedni življenja. Šta ima onaj meni sa filozofskog da pametuje, ja znam diferencijalne jednačine, iako nisam knjige pročitao i ‘ne znam’ pišem sastavljeno. Humor i šala ne postoji na fakultetu. Zabrinuto sam ga pogledao. Nisam mu vjerovao kada je rekao da se na fakultetu priča samo o ispitama i njihovim vrijednostima. Ako ga položiš vrijedan si života, ako ne, čemu? Koja svrha življenja? Apsolutno postaješ niže biće. Svi ovi ispiti jako uveseljavaju bosansko-hercegovačku omladinu, svaki dan im treba kutija cigara, od uzbuđenja ih puše. Ako se ne daj Bože ispriča neki vic, ili izimitira neki profesor sa fakulteta, dobijaš epitet luđaka, nisi normalan,pitaju te začuđeno zašto si opušten čovječe,imamo ISPIT! Sav taj njihov trud i želju treba ova vlast i država da poštuje, ali svi se zajedno pitamo,da li je njihov cilj i domet života Njemačka, ili ipak opstanak i napredak svoje grude, zajednice i domovine? Za Ivana je kako kaže, cigara, kafa, serija, malo mira i razumijevanja dovoljno da bude zadovoljan i sretan u životu. To je uspjeh života, kada si sretan i zadovoljan!!!

 

— Svi stavovi i mišljenja izražena u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 337 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments