Studen

10 nov
Abdulkadir Zukan

Hladno je. Studen prožima kroz odjeću i dopire do tijela. Vjetar se vije planinom noseći sa sobom srebrene pahuljice snijega. Noć lijepa i zadivljujuća sa jedne strane, a tako opasna i strahovita sa druge. U toploj hotelskoj sobi, uz miris kahve posmatrao sam zimski pejzaž. Fijukanje vjetra omamljivalo me i budilo čežnju u mom srcu. Dah mi se gubio, imao sam osjećaj da umirem u tom zanosu romantične noći. Vrijeme se odavno izgubilo u mom biću, kazaljke vremena su se istopile u vrelini mojih osjećanja!

U tom zanosnom trenutku, kao zraka sunca, njezina ruka dotaće moje uplamtjelo lice. Poput najljepšeg sna, kao ljupko nježno mače privi se uz moje tijelo.

Osjetih miris opijajućih pramenova njene kose koji prekriše nebo mog prostranstva i sve se utopi u lijepu harmoniju najljepših slika. Izgubiše se zimski pejzaži i nestaše u njenim krupnim očima, u tihom njenom šaputanju, u nevjerovatnoj javi koja je došla kao iznenadni san.

Predao sam se stvarnosti i prepustio njenim slatkim igrama. Dok smo sa rukom u ruci trčali kroz hol hotela, u meni se srušilo sve što se opiralo njenim željama.
Napokon izašli smo iz tog zagonetnog lavirinta i nastavili avanturu kroz sniježna prostranstva.

Te decembarske noći, označila me za čitavog života. Poslije te noći, svijet mi se suzio. Bio je dalje veliki, ogroman, ali je moj svijet bio u njoj, tačnije ona.

(Visited 410 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments