Ponekad kad se sve izgubi u mnoštvu besmisla nađem svoju stijenu i znam da je jača od svakoga vala koji će udariti u nju. Kada se uplašim kiše natjera me da budem grmljavina, a kada je i to malo, jedan zajeban tornado. Kada suze padaju i puno se vrišti ja sam ta bol. Kada te svaka kost boli daje mi snagu da je slomim i bol ne osjetim. Imam mogućnost da od mog šapata popucaju stakla a od pogleda izazvanog ljutnjom iste one stijene, samo vaše a ne moje, pomjerim sa jednog mjesta na drugo. Vaša pljuvanja i komentare ne osjetim, jer davno je me prestalo boliti šta pričate o meni. Naoštrite vaše jezike od moje tijelo, da me nema samo biste tupi bili. Mogu ako želim nebo naopako da okrenem . Sunce da ugasim, nebo i zemlju da spojim. Ne dirajte ono što imam. Naučila sam da ono što izgubim da mi ne treba. Ali svjesna sam bitnošću njegovog postojanja za opstanak moga. Kakvi noževi u leđa? Kakve smijurije? Pa ne vjerujem vam nikome, duše prodane. Možete se samo slomiti, a ako uspijem osjetiti bilo kakvu bol priznat ću poraz. Hiljade vaših vojnika sa puškama i najopasnijim oružjem uprljanim tuđom krvlju zaustavit ću rukom. Milione u glas povikanih laži ugasit cu pljeskom ruke. Sve dok mi on kaže da to mogu. Sve dok on kaže da to smijem. Sve dok se ne umorim. A onda… Onda ću u jednom zagrljaju da oplačem i stijene i kiše, i vojnike, glasnije i tiše, jer kakav je samo poraz kad nakon tolike jačine shvatim da postoji neko koga od sebe volim više. I samo on može da me ugasi. I samo on može da me uništi, slomi i sastavi… Kada me je strah vrištim ti ime. Ti si moj spas. Mi drugačije ne znamo …
Strah. Spas.
20
mar
(Visited 189 times, 1 visits today)
