Strah

8 dec
Adis Ahmethodžić

U jednoj kućici na’vrh Bistrika
ćutke kraj prozora čekam prvi mrak.
Misli mi nekakve teške, goropadne
svaka mi zastaje navrh’ jezika
pa se vrati u stomak i tamo struhne
ne dajući mi ni sahat da odmorim dušu.

Kroz mahalu, tačan k’o i svaki dan prije ovog
korača jedan sarajevski pisac.
Ruke svez’o na leđima, oborio glavu
pa se onom kamenom kaldrmom polahko penje
mjereći svakim korakom istu dužinu
lahko i mekano k’o da je čitav život
samo to radio.

Za njim idu moje misli
jednako teške k’o njegove kosti.
Prate ga dok škripom otvara kapiju
i polahko se spušta prema ledini
na kojoj su nišani i spomenici
onih koji su se razdužili sa Saraj’vom.

Zastaje kraj jedne kamene ploče
sa glave skida šešir i gleda k’o da prvi put vidi
pa prstima prelazi preko onog
kamenu uklesanog imena
– Gordana.

Jeza me nekakva grli oko vrata
u toj kućici na’vrh Bistrika
dok gledam kako se spušta na travu
i sjeda kraj onog hladnog kamena
pa otvara usta i priča joj
blag i miran k’o i svaki dan prije ovog.

Ostane tu dobrih dvades’ minuta
izjada joj se, kaže šta mu je na duši
pa podigne kosti i na glavu spusti šešir.

Prstima pređe preko nijemog kamena
još jednom pogleda u ono ime i krene
škripom zatvori kapiju
pa se kamenom kaldrmom polahko spušta
mjereći svakim korakom istu dužinu
lahko i mekano k’o da je čitav život
samo to radio.

Zamakne za kućama a ja ostanem
gledam u nebesa, nijema noć sjedi kraj mene
ne pita ništa i ništa ne kazuje.

U tom ćutanju ja slušam
kako se k’o prva zvijezda na nebesima
u meni rađa poznati strah
i briga da će se dani mog života
rasuti u prah ovog mahnitog vremena
a da nikad neću ni sa kim govorit’
onako k’o što taj starac govori
s imenom u kamenu.

(Visited 145 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments