Staza ponosa i strpljenja

3 feb
Amina Smajović

Čovjek. Naizgled savršen, ali ipak pun mana, pun mogućnosti koje rijetko bivaju u potpunosti iskorištene. Čovjek. Ima sve, a nikad nije zadovoljan. Uvijek traga za nečim više, uvijek traga za nečim boljim. Zašto ne možemo samo nakratko stati, udahnuti duboko i osvrnuti se oko sebe? Pogledati ono što smo do sada postigli, pogledati druge, pogledati sebe. Pogledati i biti zahvalan. Osjetiti bar na tren spokoj, mir, sreću. Zar to nije krajnja svrha života?

Meša Selimović kaže: „ U početku ljubav, u životu mržnja, na kraju sjećanje“. I to je doista tako. Mala djeca su puna ljubavi- prema majci, ocu, braći i sestrama, drveću, cvijeću, prema životu. Ali, s godinama i iskustvom se počinje rađati mržnja. Otkud mržnja u životu čovjeka? Pa zar ona nije uzrokovana upravo tom težnjom za postizanjem nečeg više? Ta trka za materijalnim pokriva veći dio čovjekovog života. A gdje je tu zadovoljstvo, a gdje je tu sreća? A gdje je tu briga za druge? Danas nemamo vremena za druge, odavno je nestalo brižnih susreta, druženja. Postali smo toliko okupirani vlastitim životom da ne želimo da znamo za tuđe patnje, boli, nesreće i tuge. Gdje nam je ljudskost nestala? Istinske vrijednosti poput morala, dobrote, hrabrosti više nisu cijenjene. Baš naprotiv. Gdje je nestala nota zajedništva? Svakim danom susrećemo se sa brojnim dešavanjima koje zahtijevaju promjene. Kakva nas to budućnost očekuje? Ja ne želim takvu budućnost. Ni za sebe, ni za druge.

Rat. Mrak. Svakodnevna stradanja, bol, patnja. Ali, ljudi se međusobno pomažu. Uvijek su tu jedni za druge, kad god zatreba. Potpuno drugačija slika nego danas. Teško je, ali se ne odustaje. Ne smije se odustati. Jedna žena sa malim dječakom sjedi u mraku. Razmišlja. Ko je imalo poznaje, može i pretpostaviti o čemu. Izgleda vrlo zabrinuto. Ne trza se ni na glasne zvukove granata koje padaju svuda naokolo. Dječak počinje plakati, ali ona i dalje ne reaguje. Zamišljena je. Tek poslije par minuta ona obraća pažnju na dječaka. Smiruje ga, govoreći da će sve biti uredu. Ali i sama sumnja u to. Nakon što je dječak zaspao, ona se ponovo prepušta razmišljanju. Čini se da čeka nekoga. Sada već svaka granata djeluje stresno na nju. Teško joj je, boji se. I po milioniti put misli na njega. Na svog muža. Šta je sa njim? Zašto ga nema? Plaši se onog najgoreg. Plaši se da ga više neće vidjeti. Nikad.

Noć je već odavno pala, a dječak se budi. Trljajući zelene snene oči pita za babu: „Mama, gdje je babo? Kad će doći?“. Ona ga tješi, govoreći da će babo vrlo brzo doći, da će ga nositi na leđima, kao što je to uvijek radio i da će se igrati sa njim. Jako zadovoljan odgovorom vrlo brzo ponovo tone u san. Dani su prolazili, jedan za drugim, svaki bolniji od onog prethodnog, svaki neizvjesniji.

Sa svakim jutrom se rađala nova nada, a sa približavanjem noći ona se gasila, kao i sunce, kao i život. Dječak je postajao nervozniji, kao da je shvaćao da nešta nije uredu. Žena je sve osamljenija, tužnija, čekala je nešto. Njega, neku vijest od njega ili vijest o njemu. On nije došao. Nikad više. Poginuo je. Poginuo je, boreći se za nju, za svog sina, za narod, za Bosnu i Hercegovinu. Umro je kao šehid. Ona nije znala šta da radi. Njegova smrt ju je jako pogodila. Šta će sada sama? Kako to objasniti sinu? Kamo dalje? Kako? Zašto? Sva ta pitanja su je jako mučila. Razmišljala je iznova, i iznova. Obećala je sebi i obećala je njemu da neće odustati, da će se boriti za njihovog sina. Jedino to joj je uspomena na njega. Pokazao joj je stazu strpljanja i ponosa. Ne samo on, već i svi drugi šehidi, svi koji su poginuli na Allahovom putu. Ona je tom stazom hrabro koračala u svaki novi dan. Živjela je za svog sina. Bilo je teških dana, ali uz sve nedaće oni su uspravno stajali, podignutih glava, čistih srca i iskrenih misli. Nekada ih je bilo troje, a sada su samo njih dvoje. Ali oni se ne predaju. Plaču, ali se ne predaju. Žale, ali se ne predaju. Boluju, ali i vjeruju. Vjeruju da će jednog dana doći kraj njihovih patnji. Tako žele, tako moraju.

Godine su prolazile, dječak je rastao. Otac mu je konstantno nedostajao. Godišnja doba su se smjenjivala, a svi događaji su ostavili veliki trag na dječaka i njegovu majku. Njihova srca su bila zgnječena, puna rana, puna ožiljaka. Ožiljaka koji nikad neće zarasti. Bol nikad neće prestati. I sjetiti će se. Vrlo često. I nikad neće zaboraviti. Srećom, rat je odavno završio. Zahvaljujući našem dragom predsjedniku Aliji Izetbegoviću, ali i svim drugim borcima.

2013. je godina. Oni više nisu sami. Tu je i mala djevojčica. Njena unuka. Žena je sretna, ali istovremeno i tužna. Tužna je, jer on nije više sa njima, ne može da vidi svoju unuku sa prelijepim zelenim očima. Jako liči na njega, na svog dedu. Oni i dalje idu stazom ponosa i strpljenja. Sada njih troje stoje hrabro, podignutih glava, uspravno, dok im topao povjetarac miluje lica.

(Visited 141 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments