Jesen je jedino doba godine koje savršeno opisuje psihu jednog čovjeka. Ako malo bolje pogledaš sliku oko sebe shvatit ćeš o čemu pričam. Behar je simbol proljeća. Početka nečeg naizgled lijepog, a ljeti zelena stabla krase parkove i seoska naselja. A jesen…jesen je kraj. Kraj svega toga! Svemu jednom mora doći kraj, bila to ljubav ili obično ljetno zelenilo. Jednom će promijeniti boju, i nestat će onaj prekrasni oblik koji je bio na samom početku. Jesen sve mijenja u pozlaćeno žutu boju. Svaki list mora napustiti svoj mali “tron,” dugo vremena je plesao na visokim dlanovima stabla. Kiša bi pokvasila njihov veo a šuštavi zvuk koje stvaraju kišne kapljice bio je melodija koja bi oživjela svaki atom prirode. A zar nije u sudbini svakog čovjeka iscrtana sudbina jednog jesenskog lista? Svaka uspomena bila je početak nečega vrijednog sjećanja. Lijepo je dok traje ali druže…nikad nije dobro zanositi se. Prije nego se uživiš u početak sjeti se njegovog kraja. Mnogo krajeva moraš preći da bi došao do nečeg što ostaje. Uspomene kao i jesenski listovi imaju svoj rok trajanja. Dok postoje živimo ih. Kada ih se sjećamo tada su već negdje iza nas u hrpi stvari prošlosti. Sasvim je uredu sjećati se…ali nije uredu iznova i iznova oživljavati nešto čemu je već došao kraj. Jesen je tvoja predstava života! Opalo lišće ma koliko uzdizao ka nebu neće se vratiti na svoj tron. Grane ostaju prazne, spremne dočekati nove početke koje će se roditi na njihovom stablu a koje će se jednog dana također stopiti se sa zemljom. Ali…da bi nešto novo došlo na našu “jelku” sudbine, staro moramo pustiti da išćezne u prošlosti, zar ne?
— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —
