Šta sam naučila o sebi i drugima na kampu?

24 okt
Lejla Karabeg

16.05.2014. je datum koji ću ja pamtiti.16.05.2014 je datum koji će cijela Bosna i Hercegovina pamtiti.To je datum kada se mnogima promijenuo život,ali ne i nabolje.To je datum kada su se u Bosni pojavile poplave.To vrijeme je za sve nas bilo teško.Kako za stare ljude koji su znali šta se dešava i šta ih čeka,tako i za djecu koja nisu imala pojma šta se dešava oko njih.Ljudi se nisu smijali, jednostavno nisu bili sretni. Pa čak i nakon nekog vremena je još uvijek nekakava tuga i bol ostala prisutna u zraku.

Nakon samo par mjeseci otišla sam na ljetni kamp na Kozaru. U početku sam bila malo uplašena. Mislim,tu će biti još pedesetoro omladinaca koje nikad u životu nisam srela a uvijek sam bila povučena i stidljiva. Nisam znala kako ću im se obratiti? Kako ću pričati ispred toliko ljudi koje ne znam? Kako ću iznositi svoja mišljenja i shvaćanja?Kako ću se opustiti i biti jednostavno samo ja? Toliko mi je pitanja kružilo po glavi, a odgovore nisam znala.Kad sam ušla prvi put u ogromnu salu punu djece,j oš me je više bio strah. Kako je vrijeme prolazilo upoznavala sam sve više ljudi. Čudno je to kako smo još od samog početka bili toliko otvoreni jedni prema drugima. Svi smo mi imali taj jedan isti događaj koji nas sve veže,a to su poplave.Uprkos tomu,rijetko kad smo pričali o poplavama.Jednostavno imali smo previše drugih tema,a premalo vremena.Na kampu je sedam dana jako malo vremena.Sad kad pomislim na to smiješmo mi je.Svi oni su me prihvatili jako brzo.Nisam se morala pretvarati da sam neko ko nisam.Ne mislim samo na djecu,već i na trenere,također. Na radionicama sam uvijek mogla reći šta mislim jer sam znala da mi se niko neće smijati i da me niko neće osuđovati.Voljela sam to što kad god uradim nešto dobro,oni me pohvale.Zbog čega sam se osjećala nekako posebno, prihvaćeno. Najdraže su mi bile kreativne radionice,jer sam uvijek voljela crtati. Na kampu sam stekla toliko mnogo novih vještina i naučila jako mnogo novih stvari za koje mislim da inače nikad ne bih ni čula. Treneri su uvijek bili jako prijateljski nastrojeni prema nama,zbog čega smo ih još više voljeli. Bili su poput članova obitelji.Uvijek smo se šalili,pjevali i igrali.Jednostavno tih sedam dana smo bila jedna velika obitelj.Zajedno smo spavali,jeli,naveče plesali i pjevali. Zajedno smo gledali utakmice,ali i igrali vani fudbala i odbojke. Zajedno smo bježali po hodnjicima u dva sata naveče da nas treneri ne uhvate.Dan nam je bio prekratak,te smo i noći zajedno provodili pričajući i pjevajući.Za vrijeme ručka nikad nisam sa istim ljudima sjedila,uvijek smo se miješali da bi dobili šansu pričati i s ljudima s kojima možda nisam ranije imala mogućnost razgovarati.Navečer smo imali karaoke,što je vjerovatno bio jedan od najboljih trenutaka sa kampa.Tu smo svi pjevali,i oni koji su znali pjevati i oni koji nisu.Ti trenutci gdje smo namjerno pjevali pogrešno,ili kad se zagrlimo svi zajedno i njišemo u ritmu muzike,to su trenutci koje ću zauvijek pamtiti.Dobro se sjećam jedne noći kad smo se svi stali u jedan veliki krug i zagrlil se. Pjevali smo neku pjesmu.Stala sam na trenutak i pogledala ljude oko sebe.Nisam mogla vjerovati da ih znam samo par dana,činilo mi se kao da ih znam godinama.Gledajući njih nasmijane,je donijelo osmijeh i na moje usne.U tom trenutku sam znala da tamo pripadam. Znala sam da sam stekla prijatelje koje ću imati za čitav život. Znala sam da nam je kamp bio poput lijeka.U tom trenutku nikad ne biste rekli da su ta djeca preživjela nešto poput užasni poplava.Sva ona tuga je nestala.U tom trenutku smo bili najsretniji na svijetu.Bez ikakve obaveze,nismo mislili na sutra. Živjeli smo u tomo trenutku.Kamp je jedno divno iskustvo koje svima želim da se desi.Nije postojao niti jedan mali trenutak mog vremena provedenog na kampu a da mi se nije svidio,pa čak i jutarnja gimnastika u 7 ujtru.Čast mi je reći da sam bila na kampu kojeg nikad neću zaboraviti. Taj kamp me je toliko promijenuo, ali u dobrom smislu. Ja jako volim pjevati i pjevam u horu vec dugo ali nikad nisam pjevala sama ispred veće grupe ljudi. Uvijek sam se bojala da nisam dovoljno dobra i da će mi se smijati. Ali ti ljudi,koje nikad prije u životu nisam srela, su mi iz nekog razloga davali ohrabrenje.Na kampu sam prvi put pjevala sama pred ljudima. Naravno oni su svi plesali oko mene,derali se i govorili mi kako sam bila dobra. Dani na kampu su uvijek bili takvi. Stalno bi nešto radili za što smo prije mislili da nismo dovoljno dobri.Uvijek bi pokušavali stvari za koje smo prije mislili da su nemoguće.Da mi je neko rekao da ću hodati 10 kilometara po brdima nikad mu ne bi povjerovala,čak ni sama ne znam kako smo to uspijeli. Ali čitavo vrijeme smo pričali i pjevali, skakali i zezali se. Vrijeme nam je jako brzo prolazilo,da nismo bili ni svjesni koliko dugo smo hodali dok nam to nisu rekli. Tad nisam ni shvatila koliko me je kamp zapravo mijenjao, nabolje. Koliko je kamp sve nas mijenjao.Postajali smo srećniji,zdraviji i otvoreniji. Ponašali smo se zrelije. Iako smo svi iz različiti dijelova Bosne, to se uopšte nije primjetilo. Svi smo bili isti. Svi smo bili kao jedno. Nije bilo bitno ko dolazi iz Sanskog Mosta, ko iz Doboja, ko iz Maglaja. Nije bilo bitno da li je neko musliman, kalolik ili pravoslavac. Nije bilo bitno da li je neko žensko ili muško. Da li neko ima 13 ili 17 godina.Tih par dana ništa od toga nije bilo bitno. Zahvaljujući ovom kampu smo naučili da nije bitno kako se zoveš i odakle dolaziš, već je bitno da li si čovjek. Zbog tolike povezanosti između nas, zadnji dan je bio najteži. Rastanak. Nismo mogli vjerovati da je tako brzo sve prošlo. Čudno je to. Toliko sam se bojala prići tim ljudima, a onda sam plakala što moram otići od njih. Niko ništa nije govorio. Svi smo znali da se bliži kraj. Najteži su bili oni zadnji zagrljaji,pogotovo od onih prijatelja s kojima sam se najviše zbližila.Kad smo ušli u autobus i pogledali sve njih vani kako nam mašu,jednostavno je boljelo. Na početku kampa smo napravili svako sebi kovertu,koju smo zakačili na zid.U toku sedmice smo mogli kome hoćemo napisati poruku u kojoj bi pohvalili neku osobu i ubaciti tu poruku u kovertu. Nisu nam dali da otvarmo koverte dok nismo krenuli kući.Još uvijek čuvam sve te poruke,i svaki put kad ih pročitam osmijeh se pojavi na mom licu. Govorili su nam da ćemo se opet vidjeti,družiti, ali to nije

to. Svi smo to znali. Kamp je završio, i neće se više ponoviti. Nikad više isti ljudi neće biti na istom mjestu,u isto vrijeme i to je bilo ono zbog čega smo svi plakali. Kamp je bio gotov, ali kako kažu ‘sve što je lijepo,kratko traje’.Iako je kamp završio on će uvijek biti dio mene kojeg nikad neću zaboraviti. Sve te ljude,prijatelje,tu obitelj,sve stvari koje smo zajedno proživjeli ,i to je ono što mi niko ne može oduzeti,i nikad i neće moći. To je ono što će zauvijek ostati u meni, u mom srcu, u mom sjećanju.To su one stvari na koje kad pomislim znam da će mi se osmijeh pojaviti na licu.To su one uspomene koje ću nekad pričati svojoj djeci ili unucima.Kamp je završio,nestao ali uspomene s kampa će zauvijek živjeti u mom srcu,i to nikad neće nestati.

 

** Tekst je nastao u sklopu Nagradnog poziva za učesnike UN Ljetnih kampova 2014. Kapove su podržale UN agencije u sklopu projekta DIjalog za budućnost, a konkurs kao i nekoliko kampova organizovali su OIA i Munja inkubator**

(Visited 170 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments