Kao što moja mama kaže, znala sam da nećeš moći dugo ostati na jednom mjestu. U krvi ti je da ideš, da vidiš, da okusiš. I počelo je jako rano, dok sam još bila dijete. Ta radost putovanja je bila nešto nevjerovatno. I tako je i nastavilo. Uspjela sam putovati u više zemalja, živjeti duži period u nekoliko njih, upoznati druge kulture i predstaviti svoju.
Naš patriotizam nije najveći i najbolji.
Ne sviđa mi se način na koji volimo Bosnu. Mislim da drugi ljudi bolje vole svoju domovinu. Vole je tako što je čuvaju, čiste, uljepšavaju i pokušavaju napraviti ju boljom. Kod nas se ljubav odražava kroz nacionalističke stvađe,udaranje u prsa i ljiljan na koži.
Naša pivo nije najbolji. Ali je ono naše i to se broji.
Mi nismo tako vrijedni i efikasni koliko se hvalimo da jesmo.
Sati sjedenja, ispijanje bar tri kahve dnevno,višesatno gledanje tv-a,svako malo roštilj, pa sijelo, pa opet kahva. Nije ni čudo što napredujemo puževom brzinom. Živjeti po sistemu gdje se radi od jutra do sutra je nešto sasvim drugačije od onoga što smo navikli u Bosni. Malo duža pauza nego sto je potrebno jednom čovjeku odmah prelazi u ljenost. Tri pauze za kahvu u tajanju od po 1h u toku jednog dana je apsolutno neprihvatljivo.
Naši mladi su lijeni i nezainteresirani ili što bi se reklo „kradu Bogu dane“.
Nevjerovatno je koliko ljudi u Evropi se bavi nevladinim organizacijama,sportom i različitim društvenim organizacijama-projektima. Otići negdje i popiti kahvu je ok, ponekad, ne tako često. Nerijetko ljudi spajaju više aspekata u jednu cjelinu. Druženje i koristan rad. Druženje i sport. Druženje i edukacija. Rijetko je to obična kahva.
O politici ne smijem ni da govorim. Apsolutno me je stid.
Zdravstveni sistem u Bosni nije toliko loš koliko se mi žalimo.
Imati skoro pa besplatno zdravstveno osiguranje koje uključuje zubara i ljekara očne prakse. U Evropi i drugim mjestima to se skupo plaća. Priznajem čekanje jeste frustrirajuće, ali mislim da imamo više vremena nego novca viška.
Ljude iz drugih zemalja dijelim na one koji ne znaju apsolutno ništa o Bosni ili znaju određenu količinu informacija. Pitanja kao što su: „Gdje se nalazi ta zemlja? Gdje je to? Da li još uvijek traje rat? Tu žive muslimani? Imaš li tv?“ su već počela da dobijaju rutinske i pomalo razočarane odgovore. A tu su i oni koji hvale ćevape, kahvu, ljude, prirodu i sl.
Ljudi u drugim zemljama su ljubazniji, ali u Bosni su domaćini. Gdje god da odete riječi molim i hvala se beskonačno ponavljaju. A kod nas u Bosni ti se nakon prvog viđanja govori brate. Čim kročiš u kuću ti više nisi gost,ti si naš. Tada slijedi ono pravilo sjedi i jedi. Nema ustati dok se sve ne pojede. Pa popij čašicu, pa zamezi, pa ajmo roštilj, pa janje.
I pored svega toga, jutros dok sam razgovarala sa roditeljima, rekla sam im da planiram da se vratim kući i pokušam da ostanem. Sreća pa zabrinutost brzo su se našli na licu mojih roditelja. Kao svaka majka,tako i moja, želi da svoje piliće drži blizu sebe. Ali kao i svaki roditelj, tako i moji, brinu se za moju budućnost.
Ali Bosna je Bosna.
Baš te višesatne kahve, i ti svakodnevni razgovori, i otvorena vrata od kuće, i roštilj onako usput, eh to je Bosna. I hrana koja se svaki dan nalazi na stolu, onaj pekmez i kajmak, koju tuđin više cijeni nego mi, i to je Bosna. I tri nacije, i tri vjere, i tri čovjeka koja bi se tukla da odbrane ono moje. I onaj rat što se vuče među nama, i onaj ponos kad pričamo o crkvi i džamiji jedna pored druge. I ezan i zvuk crkve. I olimpijska planina i ćošak od mora. I rijeke i divlji konji sa livade. I ovaj ljiljan na mojoj koži. I Josipova „Kako bolan nema Bosne“. I onaj zrak što udahneš i onaj rahatluk što osjetiš. Možda je drugdje bolje, ali jedino u Bosni je ponekad i patnja lijepa.
