Šta možemo učiniti s milion ruku?

25 feb
Amar Buljubašić

Znate kako Bosanac i Hercegovac ima običaj reći “Sve sam ja to sa ove svoje dvije ruke i deset prstiju”, ponosno aludirajući na neki svoj životni vrhunac i uspjeh? A zamislite da imate više od milion ruku? Zamislite kako bi te ruke olako nadjačale onih par stotina što dižu ruke iz kojekakvih komfornih stolica, ko biva, odlučujući o našoj boljoj budućnosti? A što ipak sami ne bi odlučivali o tome? S milion ruku planine se mogu pomjeriti i brda u prašinu zdrobiti, a sve vojske zla u sunovrat poslati. A to nam i treba, jer često mi se čini da su naše planine, nažalost, satkane od mržnje i zavisti. Nikada neću odgonetnuti čemu sve to. Čije su to ruke u tih milion i jače? Dvije su moje. Bez trunke dvojbe ih dajem na služenje ovoj državi, a i kojoj bih drugoj? Ali ne onako “radi ko što ti se kaže”, već želim da radim onako kako mislim(o) da je pametno. Jer me se tiče.

A ostale ruke? Ostale pripadaju mladima Bosne i Hercegovine, kojih je uzimajući posljednjih popis stanovništva kao relevantan podatak i prateći zakone o mladima više od pola miliona, cirka, za oko stotinu hiljada više. Dakle, milion i dvije stotine hiljada ruku. Nažalost, kroz mnogo je tih ruku prošao kofer, pasoš, karta u jednom smjeru. Dokle? Dok ne shvatimo da nam nije mjesto u redu za kupovinu karata, već u borbi. To nije “naša klasična” borba s oružjem u rukama, umirući za ideale, historiju koju tumačimo na sto i jedan različiti način, već je vrijeme trgnuti se i boriti umom. Znanjem i iskustvom. Za naše sutra. Ako su nas čemu ispravnom učili od malena, jesu poznatoj rečenici “djeca su vojska najjača”. Mi smo ta djeca, djeca ove države. Svoji na svome. Nikome ova država nije ostavljena u emanet do nama. Prestanimo kukati za onima koji su otišli, pobrinimo se za nas koji želimo ostati. A puno je i pogrešenog čemu su nas učilli, ti koji su odgovorni za našu sadašnjost, za koju krivi nismo.

Krivci nismo, ali nosimo dio krivice isprepletene u nama samima. Stoga smo odgovorni za našu budućnost. A bit će je samo ako bude nas, tu gdje nam je mjesto, tu na našem tlu, a ne u zemlji tuđinskoj. Jer i ti i ja ćemo se zapitati za još ovoliko godina: “A šta sam učinio u svom životu?”, a on je samo jedan, stoga ga pametno iskoristite. Razmislite dvaput prije nego što odlučite odustati i otići, a ako i tada vaša odluka bude da zauzmete mjesto u redu za kupovinu karte, onda promislite i treći put.

Ja biram ostati u svom domu, a odbijam živjeti ovdje, u ovakvom ambijentu. Ja biram da mijenjamo naš svijet. Nećemo preko noći. Ali hoćemo skupa, zajedničkim snagama. Jer mi to možemo, možemo sa naših milion i jače mladih ruku.

(Visited 350 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments