Zašto toliko želimo biti prihvaćeni od strane drugih? Zašto ljudi teže ka tome da se dokažu i pokažu? Kome? Čemu? Okolini? Rodbini? Strancu?
Je li nametanje prividne sreće jedan od tih razloga?
Današnje doba s neskrivenom pohotom uzdiglo je pojam sreće do samog kulta. Pojedinac i kolektivi pokušavaju tu ideju ispoljiti do kraja s nečuvenom brutalnošću i neukusom, a sve pod dirigentskom palicom koju su nametnule društvene mreže i TV. Taj film svoje mašte zasniva se na motivima vlastite glume koja predstavlja jedan svijet za sebe. Simuliranje sreće najviše nalikuje teatarskom spektaklu, ali ono što oko vara ne može prevariti duh. Ti prizori laži pokušavaju se zaokružiti širokim osmjesima što liče na mletačku galiju, strah da se “ne živi” vodi u odsustvo osjećaja da se nije majstor življenja jer život je – zaboga – samo jedan! Ta pozornica, diktat sreće, uvjerenje uspješnosti nekome duboko je lažan i ravan je mentalnoj tehnici bezosjećajnosti i taj isti motiv na kojem počiva sva ta konstrukcija će podleći radosti što je pruža vlastita izdaja.
Sreća se ne živi u tuđim očima!
— Svi stavovi i mišljenja izražena u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —
