-Vjeruješ li mi da sam pjesnik zbog tebe postao , da sam htio baš tebi napisat neki stih ,
poseban , lijep , naljepši , samo moj .. ? Istina je , ja u srcu nemam baš puno , ali imam
dovoljno za tebe , za nas , i za vijekove naše ljubavi . Nisam ti ja ,Mejro , nikakav
zinaluk učinio da bih sebi ugodio , već da bih njima naškodio , a i naškodio sam eto ,
njima i sebi.. I tebi . Nemam kome biti ponos , suviše sam lud za junaka , a i ne
priznaje ti ovaj narod poštene , ljubljena moja , onako kako priznaje tanku hrabrost
.Nisam , istina , nisam bio onakav kakvim bi me babo rahmetli zamislio , dok me držao
u naručju i pričao mi priče njegovog momkovanja . Sjećam se tih priča , u njima su
jorgovani mirisali , a sad to cvijeće ne zna za miris .Zar smo toliko zalutali u svojoj
oholosti , da nam ni cvijeće ne može mirisat ? U babinim pričama heroji su bili svi oni
koji su donosili hljeb na stol , danas se to herojstvo cijeni najmanje , a najveće je
zapravo . Jedino tad , u babinom zagrljaju , pod toplom njegovom rukom , i dužom ,
pomalo raščupanom kosom i nježnim crnim očima, jedino tad , sam se u ovom svom
bijednom životu osjećao sigurnim . Pa kako Mejro , da samo halalim čovjeku koji mi je
uzeo jedino vrijedno što sam imao .Zauzvrat , dobio sam snove.I to ne bilo kakve snove
.Svaku noć ih sanjam , i njega i babu , njegov sablasni smijeh , i babin krik , kad je
vidio majku kako se srušila pod onim orahom koji nam je u sretnim danima bio veliki
saveznik , čuvajući debeli hlad . I snove mi je uništio , svog babu ne mogu mirno
sanjati..Znaš Mejro , da mi je majka umrla od tuge , kažu bolest srca , al’ ja znam da je
to duša zapravo prepukla .Ne znaš Mejro , da sam molio Uzvišenog da i mene pozove
sebi , otišli su zajedno , a mene samog ostavili mislio sam . Sada ,čovjek bi pomislio da
nema te tuge koju ja ne mogu podnijet , i nije bilo , dok tebe nisam zavolio .Eto , jedina
moja , imaš priliku da biraš u životu , ja nikad nisam imao .. Moje srce se nada da ćeš
izabrati svog sirotanovića Ahmeta , onog koji nema ni za pristojnu košulju , koji ti ništa
materijalno ne može dati , koji ima samo još poneku prazninu u duši , koju bol nije
ispunila. Moj razum se nada da ćeš , sada kada si čula ovo sve , pobjeći glavom bez
obzira , nikada se u životu ne okrenuti i ne upitati za svog Ahmeta .Nađi nekog ko će te
voljeti bar upola ovoliko , osnuj svoju porodicu , miluj svoga sina pod nekim , svojim ,
orahovim drvetom , i halali mi , najdraža Mejro , za ove riječi ljubavi koje samo
gorčinom odišu.
