Sreća je putovanje a ne cilj

24 feb
Elvedina Hadžić

-Vjeruješ li mi da sam pjesnik zbog tebe postao , da sam htio baš tebi napisat neki stih ,

poseban , lijep , naljepši , samo moj .. ? Istina je , ja u srcu nemam baš puno , ali imam

dovoljno za tebe , za nas , i za vijekove naše ljubavi . Nisam ti ja ,Mejro , nikakav

zinaluk učinio da bih sebi ugodio , već da bih njima naškodio , a i naškodio sam eto ,

njima i sebi.. I tebi . Nemam kome biti ponos , suviše sam lud za junaka , a i ne

priznaje ti ovaj narod poštene , ljubljena moja , onako kako priznaje tanku hrabrost

.Nisam , istina , nisam bio onakav kakvim bi me babo rahmetli zamislio ,  dok me držao

u naručju i pričao mi priče njegovog momkovanja . Sjećam se tih priča , u njima su

jorgovani mirisali , a sad to cvijeće ne zna za miris .Zar smo toliko zalutali u svojoj

oholosti , da nam ni cvijeće ne može mirisat ? U babinim pričama heroji su bili svi oni

koji su donosili hljeb na stol , danas se to herojstvo cijeni najmanje , a najveće je

zapravo . Jedino tad , u babinom zagrljaju , pod toplom njegovom rukom , i dužom ,

pomalo raščupanom kosom i nježnim crnim očima, jedino tad , sam se u ovom svom

bijednom životu osjećao sigurnim . Pa kako Mejro , da samo halalim čovjeku koji mi je

uzeo jedino vrijedno što sam imao .Zauzvrat , dobio sam snove.I to ne bilo kakve snove

.Svaku noć ih sanjam , i njega i babu , njegov sablasni smijeh ,  i babin krik , kad je

vidio majku kako se srušila pod onim orahom koji nam je u sretnim danima bio veliki

saveznik , čuvajući debeli hlad . I snove mi je uništio , svog babu ne mogu mirno

sanjati..Znaš Mejro , da mi je majka umrla od tuge , kažu bolest srca , al’ ja znam da je

to duša zapravo prepukla .Ne znaš Mejro , da sam molio Uzvišenog da i mene pozove

sebi , otišli su zajedno , a mene samog ostavili mislio sam . Sada ,čovjek bi pomislio da

nema te tuge koju ja ne mogu podnijet , i nije bilo , dok tebe nisam zavolio .Eto , jedina

moja , imaš priliku da biraš u životu , ja nikad nisam imao .. Moje srce se nada da ćeš

izabrati svog sirotanovića Ahmeta , onog koji nema ni za pristojnu košulju , koji ti ništa

materijalno ne može dati , koji ima samo još poneku prazninu u duši , koju bol nije

ispunila. Moj razum se nada da ćeš , sada kada si čula ovo sve , pobjeći glavom bez

obzira , nikada se u životu ne okrenuti i ne upitati za svog Ahmeta .Nađi nekog ko će te

voljeti bar upola ovoliko , osnuj svoju porodicu , miluj svoga sina pod nekim , svojim ,

orahovim drvetom , i halali mi , najdraža Mejro , za ove riječi ljubavi koje samo

gorčinom odišu.

(Visited 371 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments