Soba

26 feb
Anastasija Cerovina

Soba. Prostorija ograničena sa četiri hladna, betonska zida koji zajedno formiraju skladni kvadrat. Zidovi su sivi, izgledaju kao da su samo omaltani i ostavljeni tako, prepušteni sami sebi i svojoj sudbini. Pod je takođe sveden na ništa drugo osim hladnog betona. Sve odiše hladnom, odbojnom energijom, koja nije tipična za mjesto nečijeg življenja i boravljenja. Ipak.. Možda je nekada u ovoj sobi bilo drugačije? Možda nije sve bilo ovako sivo, hladno, prazno i bezvrijedno. Nema čak ni prozora, niti vrata koji bi dopustili ulazak svjetlosti ili bilo čega unutar ta četiri hladna zida. Kada se sve činjenice i nedostaci sagledaju, može se postaviti veliki broj pitanja. Šta li ova soba predstavlja? Nečiju tamnicu ili pak utočište od hladnog, vanjskog svijeta punog mržnje, hladnoće i prezira? Koliko god da je soba hladna, možda je za nekog toplija od lažne nade, lažne ljubavi, lažnog prijateljstva, lažnog života koji možda vodi u nadi da će biti bolje.. Kada je jedna hladnoća toliko hladna da ujeda i povrjeđuje svojim dodirom, neke druge hladne stvari djeluju toplo da zagriju promrzlinom nagrizenu dušu. A ima li išta hladnije od neprihvaćenosti, odbacivanja i samoće? Čini se da je baš jedna takva duša našla utočište od hladnoće. Na betonskom podu, u samom uglu mračne sobe, sjedi mladić. Sjedi možda ne bi bila adekvatna riječ za opisivanje onoga što je on trenutno radio. Leđa oslonjenih o sivi zid, opruženih nogu i ruku postavljenih sa bočne strane tijela, on je jedina stvar koja diše i postoji u ta mračna četiri zida. Bilo bi sasvim adekvatno reći da on samo postoji. Ne čini ništa, jedva da se miče. Dovodi se u pitanje koliko je njegovo postojanje jako, ili će da ispari kao nekadašnja živost i boja sobe u kojoj on sjedi. Na bliži pogled, oči su mu sasvim zatvorene. Zauzeo je svoj položaj i doslovno se ne miče. Njegovo tijelo i unutrašnji organi kao da ne znaju za bilo koju drugu funkciju sem one disajne. Oskudno je odjeven. Na sebi ima samo bijelu potkošulju i stare, olinjale farmerke koje izgledaju kao da su više puta bile izložene različitim oštrim predmetima. Tišina. Kapci mu se najednom miču, ali nedovoljno da bi se oči sasvim otovorile. Da li on to spava? Ili se samo pretvara da uživa u sigurnosti i zamišljenoj toplini svog utočišta? Njegova nepomičnost se nastavlja. Ruke, koje su sasvim otkrivene zbog nedostatka rukava, nisu odviše mršave. Na njima se nazire poneki slabo definisani mišić. Na poprsju se vide izražene ključne kosti, koje na njegovom ravnom tijelu podsjećaju na neku oštricu sačinjenu od najfinije slonove kosti. Ovoga puta, na njegovom licu se pomjeraju usne. Sanja li? A ako sanja – šta sanja? Da li sanja ovu sobu, sebe ili pak nešto mnogo strašnije i ozbiljnije? Možda sanja ono od čega bježi? To se nikada neće saznati. Tuđe snove možemo saznati samo ako ta osoba pristane da govori o njima, a čini se da on to nikada neće uraditi. Njegovi snovi djeluju previše uznemirujuće, da bi on uopšte želio da ih se sjeća kada se probudi. Razbarušena, čupava i prilično neuredno namještena crna kosa mu je sasvim pala na lice, i zatvoreni očni kapci skoro da se jedva i vide. Obrve su mu jako guste i skladno uokviruju predio očiju, koji ponire u odnosu na ostatak njegovog lica i formira snažnu sijenku oko njegovih očiju. Primjetni su i veliki podočnjaci, što je jako ironično s obzirom na njegovu mirnoću i činjenicu da spava. Tanke usne preko sebe ne prevaljuju ni jednu riječ – kao da su zašivene ili zapečaćene. Ne odaju čak ni najmanji detalj strašnog sna koji se odvija u njegovoj glavi, čuvajući ga od spoljašnjeg svijeta. Pomjera se. Desnu ruku sklapa u pesnicu, a zatim je ponovo otvara. Čini se da se budi iz svog sna i prelazi u budno, nešto živahnije, stanje. Njegovi očni kapci se otvaraju, oktrivajući par sitnih smeđih očiju. Nekoliko puta teško i glasno zastenje, a zatim pomjeri glavu u lijevu i desnu stranu kao da negira nešto, kako bi se barem malo rastegao. Nakon kratke rutine, posmatra svoje ruke. Šake su mu prilično velike, sa plavičastim venama na zadnjoj strani. Okreće ih nekoliko puta na krilu, da bi ih dobro osmotrio. Zatim, gleda u zid. Čudno je to, kako mu ne smeta da tako sjedi u potpunom mraku i kako mu hladnoća ne nagriza otkriveno tijelo. On se čak i ne stresa. Šta li to pravi toliku distrakciju u njegovoj glavi pa on ne osjeća čak ni hladnoću i neodbnost betonske podloge koja se nalazi ispod njega? Bol. Jedino duševni bol je dovoljno jak da nadjača svako drugo osjećanje koje može snaći i obuzeti jedno ljudsko biće. On zabacuje glavu još više unazad, trudeći se da vidi šta se to nalazi ispred njega. Da li nekog očekuje? Da li misli da će se nešto dogoditi? Uzdah. Jedan, drugi, treći.. Ništa. Trepće nekoliko puta. Opet ništa. Zatvara oči. Besmislica. Šta bi se moglo desiti u ova četiri zida? Nema tu vrata, prozora.. Prostorija nema života, a čini se da je i on svoj davno ostavio negdje pored puta. Ostao je negdje, na vrućem asfaltu u odnosu na ovaj na kome sjedi. Razlog ostaje zabačen u pozadinskom, nesvjesnom dijelu njegovog uma. Ne želi da ga se prisjeća. Vjetovatno ga dovoljno progoni u snovima da bi bio spreman da se suoči sa njim kada otvori oči i dođe u stvarni svijet. Ponovo otvara oči. Tu je.. U suprotnom uglu stoji figura. Njena bijela odjeća jasno iskače u tami, a njena aura kao da baca prigušeno svjetlo i lagano se bori sa mrakom. On ne djeluje iznenađeno prisustvom bijele siluete. Čak i ne reaguje na nju. Čini se kao da su se već sreli, kao da nije prvi put da se neko iznenada pojavi u sobi bez vrata ili bilo kakvog prolaza. Nastavlja da je posmatra dok silueta sasvim ne poprimi svoj lik. Lagano, u mraku počinje da se razaznaje nejasan lik djevojke. Na njoj je duga, čisto bijela haljina koja puzi po sivom, prljavom podu. Naramenice su takođe sasvim bijele, i zbog svog kroja sasvim otkrivaju njene ključne kosti i vrat. Duga kosa bolje meda nježno pada preko njenih grudi pa sve do struka. Blijedo lice i oči teško se razaznaju. Prekriveni su dugom kosom, koja podsjeća na potoke meda, i tamom. Njegova ruka se grči. Tanka, poput neke puzavice, ona stoji u svom uglu i radoznalo ga posmatra. U njenom pogledu, malo toga se može vidjeti. Razanati se može samo predmet njenog interesovanja i proučavanja. Djeluje tako nježno i krhko. Kosti, koje se jasno oslikavaju kroz njenu kožu odajući njenu vitkost, izgledaju tako lomljivo, poput staklene činije. Ipak, ona odiše određenom energijom. Djeluje mračno, i svijetlo, poput neke groteskne slike zasnovane na svakom mogućem kontrastu. Plaši svojom neusklađenošću i neobičnošću, njena iskrivljena slika prijeti da iskrivi sve što se oko nje nalazi. On nastavlja mirno da sjedi. Ipak, njegova aura i samo njegovo biće nisu tako mirni kao što su bili prije trenutka pojave ovog neobično elegantnog stvorenja.Osjeća kako se i on sam krivi u skladu sa njom. Leži, i odatle je posmatra. Ni sam ne zna na koji dio nje ja najviše fiksiran. Samo zna da, što je duže posmatra, sve više i više je razaznaje i postaje svjesniji njenog prisustva. Skoro da može da nazre njene krupne oči boje zimskog neba. Njegov pogled kao da govori „Ponovo si tu“. To bi objasnilo njegovu ravnodušnost. Navikao je da ona samo tako stoji u uglu, posmatra ga i ćuti. Sjeća se kada ju je vidio prvi put. Nije se mnogo promjenila – ostala je doslijedna svojoj bijeloj haljini, dugoj kosi, svijetlom tenu i uznemirujuće sivim očima. Ona nije starila, nije se mijenjala. Djelovala je drevno, ali i savremeno, kao da je putnik vremena koji je mnogo toga prošao i proživio. Nastavio je da je gleda. Prvi susret.. Kada je to bilo? Pokušavao je da se prisjeti. Čini se kao da je prošla vječnost od prve pojave njene bijele haljine, ali to mora da je uticaj sporog prolaženja vremena u njegovoj hladnoj odaji. Ipak, tačno zna kako se osjećao – plašio je se. Plašio se njene haljine, njene duge kose, njenog lica. Najviše od svega, plašio se njenih sivih očiju. Bile su toliko bezizražajne i staklaste, a u isto vrijeme tako živopisne i mistične. Gledao ju je netremice tada, kao i sada, pokušavajući da shvati kako je ona našla put do njegove samice. Kako je ona, takva ličnost, uspjela da nađe put do njega koji je u svojoj suštini bio toliko običan? Šta li ju je privuklo u toj njegovoj samačkoj odaji, bez duha i života? Doduše, nije to tad bila baš tolika samica. Pamti on dobro stvari koje su se tu nalazile. Nije ih bilo mnogo, ali bilo je sasvim dovoljno da upotpune tu prazninu. Ponešto, tu i tamo, čisto da sve ne bi bilo toliko prazno. Sada, nema ničega. Posle svake njene posjete stvari su misteriozno nestale, i to je trajalo dok sa sobom nije odnijela i posljednji tračak svjetlosti koji mu je pružao toplotu koja mu je nedostajala. Nisu mu nedostajale te stvari. Nije ih ni volio. Možda je i bolje što je sada sve tako prazno, u skladu sa njim samim. Jedino što mu je malo falilo bile su svjetlost i toplina. To je želio da osjeti, u dubini svoje duše, ali je to vješto krio. Pogledao je u nju ponovo. Strah nije u potpunosti nestao, samo je naučio da se bori sa njim i da ga prihvati. Plašila ga je njena misterioznost, slojevi nje koje nikada nije mogao da prouči. Kada god bi pomislio da zna nešto više, naišao bi na novu prepreku i to se ponavljalo iznova i iznova. Ipak, naučio je da to ignoripe. Mogao je da je gleda, čak i da razmišlja o njoj kada nije tu. A to je činio često – ponekad bi je i sanjao kada ne bi dugo došla da ga obiđe. Navikao se na njeno društvo, čak mu je i prijalo da je gleda. Bila je nesvakidašnja, dok je tako plovila između jave i sna kriveći sliku realnosti kakvu je on do tad poznavao. Danas je bila još neobičnija, još drevnija, još misterioznija, ali i još strašnija. Ponekad bi mu se činilo da je bio u stanju da proda svoju dušu da bi dokučio kako je ona, pored sve te silne količine straha i odbijanja, uspjela da uđe u njegov život i opčini ga na neki čudan, bolestan način. Kako li je uspjela da se izbori sa jakim zidovima ove sobe? Šta li ju je uopšte privuklo da zaželi da provodi svoje dane u njegovom prisustvu i da ga promatra? Želio je da je pita, ali je duboko u sebi znao da neće dobiti nikakav odgovor. Ona ne govori, nijema je.
„Možda je čak i slijepa“, pomisli on, „kada se odlučila da me obilazi svakoga dana i provodi vrijeme u mojoj rupi“. Zagledao se u njene oči. Zapitao se.. Šta li je njega uopšte natjeralo da je prihvati i da joj dozovoli da postane dio njega, njegove malene sobe, praznog svijeta u kojem postoji samo on i niko više?
„Zašto si sada došla? Koji je razlog tvoje posjete? Okreni se oko sebe, prokleta djevojko.. Ovdje više nema ničega što bi te zanimalo. Odnijela si sve – slike, svjetlost, boje.. Ostali smo samo kiseonik, četiri zida i ja. Šta ćeš od nas da odneseš? Zidove ćeš teško prenijeti, kiseonik ne možeš sakupiti.. Ostao sam samo ja.“
Zastao je na trenutak sa mislima. Um mu je bio sasvim prazan. Nije bio siguran, ali djelovalo mu je kao da ga ona sasvim razumije, da tačno može čuti svaku riječ koju je izgovorio u svojim mislima. Lagano je doplovila do njega. Bijela haljina se vukla po podu, tako da je skoro izgledalo kao da ona lebdi u vazduhu. Nije joj bio prvi put da mu priđe tako blizu. Jednom je obilazila oko njega, praveći kružnu putanju sa njim u samom središtu, ispitujući njegovo postojanje i biće. Nastavio je mirno da sjedi. Nije uzmicao pred njom. Njeni koraci su bili lagani poput oblaka, a spretni i skladni u toj mjeri da je podjsćala na divlju srnu. Stala je pred njega, tako da je mogao da osjeti rubove njene haljine na svojim nogama. Nije imao snage da je pogleda. Spustio je pogled ka krilu, neravnomjerno disao i ćutao, iščekujući ono što mu sleduje. Činilo mu se da mu ne bi smetalo da ga odvede. Možda bi to bilo najbolje.. Najednom, naglo podiže glavu. Vidio ju je u njenoj punoj svjetlosti. Zračila je bjelinom, ali ne onom vedrom. Bila je to teška, sablasna bjelina, mračnija od same sobe. Kako bijelo može da bude mračno.. Na to pitanje, niko nema odgovor. Osjećao je kako ga nešto steže. Nije ga ona držala. Njeno prisustvo učinilo je vazduh toliko teškim da se plašio da će se ugušiti. To je bio jedini razlog zbog kojeg se plašio nje – imala je moć da promjeni sve u svoju korist. Radila je ono što noć radi danu – gušila je sve što je svijetlo da bi ga obavila svojim mrakom, teškim mislima i oporim vazduhom. A opet, njeno prisustvo bilo je distrakcija od drugih problema, jer je bila toliko snažna da bi ga natjerala da zaboravi na sve drugo i da se fokusira samo na nju. Tanka, bijela ruka se pružila ka njemu. Znao je da ne može odbiti.. Ukoliko sada ode sa njom, nema mu povratka. Ona je došla po svoje. Toplina se nikada nije vratila, svjetlost je nestala onog trenutka kada ga je ona odnijela sa sobom. Zašto bi se on, za ime svega, vratio? Pružio joj je ruku i za tili čas se našao na nogama. Nije ništa rekla. Osmjehnula se i stegla mu ruku jače. Njen osmijeh mu je rekao da je ona sve ovo dugo čekala. A onda je sve postalo potpuni mrak…

***

Koliko li je vremena prošlo? Minut, sat, mjesec, godina, čitava vječnost? Soba je još uvijek sasvim prazna. Od njega nema traga – sve što je ostavio za sobom jeste prazan prostor. Tihi šumovi se povremeno čuju. Da li to soba doziva njegovo ime? Da li to pokušava da mu ponovo bude utočište, da ponovo drži sve njegove stvari, nadanja i snove? Uzalud ga doziva soba, uzalud ga dozivaju hladni cigleni zidovi. Njega više tu nema. Otišao je. Primio je njenu ruku i zauvijek nestao u vrtlogu mračnog i nepoznatog. Sa sobom je odnio i posljednji tračak svjetlosti..
„Davide“ – odzvanja soba tiho, dok se i ona na kraju ne uspokoji, čekajući da je proguta posljednji mrak.

(Visited 87 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments