Nakon smrti se rovi po uspomenama
Ruševinama nekoć stvarne priče.
Noć prije nego će te staviti u hladnu raku
Prebire se o svemu lijepom doživljenom
s tobom.
Hvata se za svaku misao.
A vjetar struji
I hladno je.
Iz glave će te noći izbaciti i tvoje hirove,
Lupanje šakom o stol.
Zaboravit će čak i zašto su te Pinokio zvali.
Neće te ogoliti do samih kostiju
Štaviše na tvoje kosti stavit će najljepše priče.
Blijede ruke uplakanih žena
Kačit će se po tvome vratu.
Krv ti tada neće šiknuti cijelim tijelom
Prvi put bit će nebitno ko te grli.
Te noći žalit će za svaku neizgovorenu riječ tebi
Proklinjat će Elektrodistribuciju
I zašto su morali platiti račun baš onaj dan kad su odbili tvoj poziv.
U sitnim psovkama sjetit će se i Tesle.
I te noći sve će se prevrtati po njhovim glavama.
Njima će biti bitno da se sjete svakog tvog osmijeha,
A tebi da će ostati neko ko te se sjeća.
