Smijeh u praznom ramu

27 dec
Nejra Kršo

Opet sjene, tako blizu, na dohvat ruke. Kad pomislim tu je, da je zgrabim ona mi uporno klizi. Gdje je zapelo?  Monotonija duše kao da se zaplela u paukovu mrežu. Tu je prati me svaki dan iznova. Otvaram prozor i udišem zrak, svjež mirisan. Osjecam kako mi steže utrobu, tijelo zatreperi. Svaki put kad otvorim prozor, kao da dio mene dobiva novu snagu.

Moje misli postaju čistije i jednostavnije. Zasto mi je tako teško otvoriti prozor ? Vraćam se sebi, napunjena snagom jutra . Ne bih voljela da i ovaj dan dobije svoju rutinu, koja mi račun naplati na osmijehu. Uzimam krpu i sredstva za čišćenje. Rukama stisćem krpu, osjećam kako moje ruke dobivaju crvenilo.

Ruke žele promjenu, čvrsto sam krpom prelazila preko polica, moje misli željele su jedno a to je zgaziti prošlost. Na policama uredno poredane knjige, na rubovima ramovi sa slikama.  Djevojčica ozarenog lica, malih crnih očiju mi se smijala. Izgledala je tako bezbrižno i sjetno. Ona je samo djevojčica, nije okusla čari života, ne samo i čari nego i onu tamnu stranu koja zapravo ima većeg udjela u bunaru  zvanom život.  Nikada ne znaš kad će tvojeoči ugledati ljepotu života a duša osjetiti smiraj. Ostavljam sve i uzimam sliku, nepomično gledajući to malo stvorenje, krezavo nasmijano. Ko sam onda ja ? Zašto ovako začuđeno gledam smijeh dječiji.

Bojim se da je on negdje daleko sahranjen, ali  ja se upravo smijem ovoj djevojčici.  Ni sama ne znam zašto smo se udaljile? Sjaj u oku je isti, sa istim žarom. Ona je ostala vječito mlada, zarobljena u slici, a ja sam krenula dalje. Moj osmijeh se gubio i vraćao, bio je svačiji i ničiji. Ostao je samo moj duboko, u meni.  Osjećam da mi vid magli, brzo sam ostavila sliku na mjesto i napustila sobu. Opet sam pobjegla.  Da li ja to konstantno radim ? Bjezim u oklop od zarobljenih i vječito živih snova. Gdje je moj smiraj ?

(Visited 98 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Admin