Opet sjene, tako blizu, na dohvat ruke. Kad pomislim tu je, da je zgrabim ona mi uporno klizi. Gdje je zapelo? Monotonija duše kao da se zaplela u paukovu mrežu. Tu je prati me svaki dan iznova. Otvaram prozor i udišem zrak, svjež mirisan. Osjecam kako mi steže utrobu, tijelo zatreperi. Svaki put kad otvorim prozor, kao da dio mene dobiva novu snagu.
Moje misli postaju čistije i jednostavnije. Zasto mi je tako teško otvoriti prozor ? Vraćam se sebi, napunjena snagom jutra . Ne bih voljela da i ovaj dan dobije svoju rutinu, koja mi račun naplati na osmijehu. Uzimam krpu i sredstva za čišćenje. Rukama stisćem krpu, osjećam kako moje ruke dobivaju crvenilo.
Ruke žele promjenu, čvrsto sam krpom prelazila preko polica, moje misli željele su jedno a to je zgaziti prošlost. Na policama uredno poredane knjige, na rubovima ramovi sa slikama. Djevojčica ozarenog lica, malih crnih očiju mi se smijala. Izgledala je tako bezbrižno i sjetno. Ona je samo djevojčica, nije okusla čari života, ne samo i čari nego i onu tamnu stranu koja zapravo ima većeg udjela u bunaru zvanom život. Nikada ne znaš kad će tvojeoči ugledati ljepotu života a duša osjetiti smiraj. Ostavljam sve i uzimam sliku, nepomično gledajući to malo stvorenje, krezavo nasmijano. Ko sam onda ja ? Zašto ovako začuđeno gledam smijeh dječiji.
Bojim se da je on negdje daleko sahranjen, ali ja se upravo smijem ovoj djevojčici. Ni sama ne znam zašto smo se udaljile? Sjaj u oku je isti, sa istim žarom. Ona je ostala vječito mlada, zarobljena u slici, a ja sam krenula dalje. Moj osmijeh se gubio i vraćao, bio je svačiji i ničiji. Ostao je samo moj duboko, u meni. Osjećam da mi vid magli, brzo sam ostavila sliku na mjesto i napustila sobu. Opet sam pobjegla. Da li ja to konstantno radim ? Bjezim u oklop od zarobljenih i vječito živih snova. Gdje je moj smiraj ?
