“Mesija će doći onda kada više nikome ne bude bio potreban. On neće doći posljednjeg, doći će najposljednjijeg dana.”
– Franz Kafka
Žudio sam za starim vremenima, ali ih nisam htio nazad. Čamotno pogledah ka prozoru, i pomislih da krajičkom oka vidim nagu djevojku s kojom bih rado lijegao u krevet, no onda se sjetih da sam je samo sanjao. Za čovjeka koji malo spava, užasno mnogo sanjam. Ne bih se žalio kada bih znao razložiti snove od onoga što mi se stvarno desilo. Na svu sreću, moji snovi su toliko užasni, pa rijetko poželim da su istiniti.
Te noći nebesa padahu. Plavetnilo me obgrlilo svom svojom grozotom, nastojeći da uguši sve krike koje ionako ne bih ispustio. Bilo mi je svejedno, jer je to bio san. Koga briga, neka padaju. Bilo mi je svejedno i iduće noći, kada sam opet sanjao isti san, da umirem i da me guta nebo. Ali na kraju sna bih uvijek uvidio da ja zapravo ne umirem, već umiru ljudi oko mene. Trijumfovao bih živ nad krhotinama urušenog svijeta. Živ i sam.
Otac bi rekao da čovjek mora biti strašno ters da ga boli briga dok nešto razara sve što mu je znano, pa makar i u snu, ali to opet nije bitno. Nije bitno jer je otac veoma mrtav, i u snu i u javi. Ukoliko bih opet imao onaj san o postapokaliptičnom stanju u kom nekolicinu ljudi proganjaju „nemrtvi“, otac bi bio toliko mrtav da ne bi mogao biti ni taj zombi koji me ionako na kraju ne bi ubio. A dok je bio živ, ponašao se isto kao i od onog dana kada je umro, ako ne i gore. Svakako mi je draži mrtav.
Sjećam se dobro dana kada su ga pronašli obješenog na tavanu. Noći se sjećam manje, jer se desilo da se oko mene slučajno stvorila kafana, a nešto manje brzo se stvorila i majka. Dobro čujem nagovještaj nadolazećeg očaja u njenom glasu dok mi govori, „pa oca ti još nisu ni skinuli, šta to radiš“. Valjda sam bio isuviše pijan, jer je prvo što mi je palo na pamet bilo da je strašno čudno što ostavljaju mrtvog čovjeka da visi kao fenjer. Ujutro sam shvatio da majka vjerovatno preuveličala stvar, i da su oca morali odmah skinuti. Svejedno sam provjerio tavan. Bilo mi je čudno što je otac imao volje tražiti merdevine da se popne na tavan.
Poslije toga sam sanjao bivšu djevojku. Sjećam se da mi nije rekla mnogo, samo smo se valjali po podu dok nas apokalipsa nije omela. Ispostavilo se da svi umiremo od epidemije kolere, i da je svijet pokoren. Na kraju, naravno, jedino ja nisam dobio koleru. Ko mi je kriv što sam se cijepio. Tad mi je nekako bilo žao te djevojke. Nakon što sam se sjetio da je ona ispalila mene, bio sam zadovoljan. Ipak mi bude krivo kada apokalipsa dođe u pogrešnom trenutku.
Nakon što je otac odlučio da napravi par kružnih letova po tavanu, počeo sam podnositi drukčije snove. Nisam naviknut da usnivam sjećanja, jer se rijetko ko sjeća apokalipse, niti sam očekivao da bi mi smak svijeta mogao prekinuti sjećanje. Bio sam u kuhinji i pokušavao oguliti jabuku sa slomljenim prstom, jer se po nesreći zadesilo da sam prethodnog dana iznabijao neku osobu koje se trenutno ne mogu sjetiti. Ni trenutno, ni u snu. Ne znam da li sam uopšte iznabijao osobu, jer se ne sjećam da posjedovah mnogo neprijatelja. Nije mi mnogo ljudi smetalo, isto onako kao što mi se nije mnogo ljudi sviđalo. Otac je sjedio za stolom i sigurno gledao neku glupost na televiziji, jer moj otac (sem ljuljanja na užadi) nikad ništa pametno nije ni radio. Na tren sam ostavio jabuku i otišao po nešto, a iz pozadine sam načuo da se jabuke ne gule tako. Djelovalo je kao da mi je stoljećima objašnjavao počinjenu grešku, vezujući se na sve što sam pogrešno uradio od anaerobnog perioda planete Zemlje do danas. Posegnuo sam za nožem i rekao mu da ću oguliti njega ukoliko ne umukne, ali tad sam shvatio da je nož u jabuci, a da sam slomio kažiprst desne ruke. Ukoliko bih pokušao da ga izvadim, sasvim sigurno bih dodatno ozlijedio prst ubijajući oca, tako da su sva ta posla vodila u veće probleme. Sve u svemu, otac je odabrao čistiju smrt. Ali pošto ovo nije bilo sjećanje, već san o sjećanju, prije nego što sam pojeo crvenu jabuku, ubio oca i napio se vode, prekinula me apokalipsa.
U svojoj mladosti sam spavao sa mnogo žena. Živio sam boemski, i sreću sam uvijek posuđivao od nadolazećeg dana. Tad sam bio uzdignut, velik i oslobođen, bacajući sa leđa utege običnosti svakog trulog jutra. Moju nutrinu je pokretala muzika, umio sam da osjetim sve ono što satima običnog sutra nikad nisam mogao osjetiti. Od svih podražaja ovostranog postojanja, topline ljeta, mirisa kiše i okusa boli, ja sam živio u svijetu u kojem je opažanje ravna linija po kojoj se tromo kotrlja dvonožna beštija prema nesposobnom dželatu koji oštricom udara samo po praznoj tmini. Kad rekoh da jutra dočekivah sa mnogo žena, vjerujem da se moglo naslutiti da sam im mnogo morao i lagati. Neke sam skrivao, nekima se dičio, a druge pustio da se do kraja života pitaju šta sam zapravo mislio. U suštini, nije bilo nikakve razlike među tim ženama. Niti jednu od njih nisam cijenio ni više ni manje. Laži koje su ih dovele u moj krevet nisu imale prirodu prave laži, jer u suštini nikad nisam morao reći nešto što se kosilo činjeničnom stanju. Ja sam obmanjivao očima i djelima, pletući mrežu oko njihovog viđenja prave prirode mog interesa. Međutim, najveća laž mog života je izgovorena na očevom sprovodu, kad je govor uručen njegovom sinu jedincu koji je nastojao da potisne smijeh i natjera masku tuge na lice, govoreći prvu rečenicu: „Moj otac je bio dobar čovjek“. Nisam znao šta bi me moglo rastužiti, pa sam pokušao razmišljati o onoj djevojci koju nisam imao prilike oboriti na pod. Kad sam spomenuo koleru, apokalipsu i valjanje, zaboravio sam dodati da je ta djevojka mrtva, te da to može značiti samo da je nikad neću ni stići skinuti. Ipak, tad sam se sjetio da sam jednom gledao neki čudan dokumentarac o nekrofiliji, ali na svu sreću osmijeh izazvan tom pojavom mi je pobjegao na dijelu koji je opisivao odnos majke i oca. Ovo ne znači da njihov pravi odnos nije izmamljivao smijeh, no to bijaše zato što je prije svega bio tragikomična sramota. Nisam znao kako drukčije da završim govor, pa presjekoh tišinu sa: „Voltaire je jednom rekao, „Kad Bog ne bi postojao, valjalo bi ga izmisliti“, a ja odlučno tvrdim, „Da oca nije bilo, valjalo bi ga izmisliti“.
Tiho, sebi u bradu, promrljah: „Da mogu opet doživjeti njegovu smrt“.
Majka je često znala reći da meni samom nikad nije bilo teško, već ljudima koji moraju biti oko mene. Ja se ne bih složio, jer mi je vječite patnje nanosilo posmatrati njihovu muklu bezličnost. Često mi se činilo da su svi isti, gluhi, slijepi i bezrazložno osjećajni, a dok sam noći provodio sa bivšim djevojkama, i u snu sam osjećao kako se šund njihovog postojanja zajedno sa zvucima neopjevane sreće penje uz moja bedra i vrši nuždu na mojoj glavi. Ali zato sam uvijek imao svoju apokalipsu da me spasi od te nesreće. Međutim, nedugo nakon očeve smrti, apokalipsa je prestala da dolazi. Sjećam se kako sam se samo komešao u krevetu, strahujući i od sna i od svjesnosti, čas pokretan u trzajima, čas ukočen; slušajući različite glasove iz pozadine. U tom trenu bih za izbavljenje pristao na bilo šta, pio bih sa izvora neistine, i ruku pružio pod giljotinu slijepog dželata.
„Šta čini razliku između Gandhija, Mandele, Majke Tereze ili bilo kojeg drugog široko slavljenog princa humanosti? To svakako ne može biti njihova predodređenost za dobro, nego moći kojima su uspjeli da se protiv predodređenosti za loše (ljudske prirode) izbore za tri sekunde koje će iskoristiti čineći dobro .“
Svakako je jedino što sam ja tad mogao pomisliti da je nadasve blesavo ženu koja je sve svoje moći usmjerila da iskoristi ljudsku slabost, zaskočivši bolesne i nemoćne sa samo jednim naumom, da im Bibliju smjesti u dupe i mozak, prozvati „humanom“, ali nisam se htio prkositi tom glasu. To bih rekao inače, u bilo koje doba dana ili noći, no nešto mi se desilo i pomislio sam da glas ima pravo nekad pogriješiti. Na moje čuđenje, negdje sam otišao. Otišao sam, ali sam ostao na poznatom tlu svojih mora o kraju svih svjetova, te uočih obrise lica koje sam morao vidjeti stotinu puta u svojim snovima. U zbilji nije postojala takva žena, ali sam sigurno spavao sa na stotine takvih žena. Ni po čemu posebna, ni po ljepoti ni govoru, gotovo nijema i smrtno bolesna. Kad god bi se njene bademaste oči napunile lokvama krvi, ja bih za njom zatvorio gvozdena vrata i potrčao u svoj spas. Umio sam da pobjegnem samo u buđenje, a tad bih ostao zbunjen da li zapravo tu želim i ostati, ili se vratiti na počinak. Ovaj put sam je gledao i pokušavao se prisjetiti svakog puta kad usnih isto. Ona je bila moja pratnja kroz san, poput pseta, i svaki put sam mogao birati da li ću ostati ili otići. Poput dječaka sam ispaljivao metke u bijesnog psa svaki put kad bih zatvorio ta vrata za njom. Ovaj put sam sačekao tri sekunde, rukama obuhvatio trulo lice i prislonio svoje usne na njene. Zatvarajući ta ista gvozdena vrata po posljednji put, prvi i jedini put za sobom, opet tiho i opet sebi u bradu, promrljah: “Oče, zašto si me ubio?”
