Škola ne bi smjela biti ratna zona

27 maj
Tea Drmač

Petak je poslijepodne, 18. svibnja. Čitam vijesti domaćih kao i stranih medija o pucnjavi u srednjoj školi u Teksasu. Čitam o ljudima koji su ubijeni ili ranjeni, o ljudima koji su samo išli u školu. Čitam o ljudima koji su bili u školi, na mjestu koje bi trebalo biti sigurno. Čitajući sve to u meni se javljaju osjećaji suosjećanja, tuge, ali i bijesa i ljutnje. Deset ljudi je ubijeno,osam od njih su učenici, a dvoje profesori. Ubio ih je školski kolega, učenik. Pitala sam se što mora biti u glavi jednog sedamnaestogodišnjaka da učini takvo što, što može biti u glavi jedne osobe da ukrade oružje svog oca, da uđe u učionicu te počini ovako gnusan zločin?

Nisam si mogla odgovoriti na ova pitanja, kao ni mnogi drugi. Cijelog dana razmišljam i čitam o toj pucnjavi. Suosjećam se jer sam živjela u Texasu godinu dana, te pohađala tamošnju srednju školu. Ježim se od straha na samu pomisao da je to mogla biti srednja škola u koju sam ja išla, da su žrtve mogle biti ljudi koje ja poznajem.

Ustajem u subotu ujutro, još uvijek razmišljajući o jučerašnjem događaju. Kao obično provjeravam svoj email, kao i facebook profil. Pomalo nezainteresirano gledam postove koje su objavili moji facebook prijatelji. Jedan od postova privlači moju pozornost. Čitam da je jedna od ubijenih učenica iz večerašnje pucnjave i učenica na razmjeni iz Pakistana. Njeno ime je Sabika. Bila je na istom programu kao i ja, samo sam ja bila godinu ranije. Počinjem da drhtim, jer osjećam tugu i empatiju. Shvaćam ponovo da sam to mogla biti i ja, ili da je to mogao biti netko koga ja poznajem. Kako bih se tek onda osjećala?

Ljudi moraju shvatiti da moraju učiniti sve što je u njihovoj mogućnosti da spriječe ovakve i slične stvari. Političari svake zemlje na ovoj planeti moraju učiniti sve što je u njihovoj moći da škole učine sigurnima. Moraju učiniti sve da oružje nikada ne dospije u ruke ljudima koji bi mogli učiniti nešto poput ovog sedamnaestogodišnjaka, poput ovog ubojice. Ni jedan učenik ili profesor u Americi, Pakistanu, ili bilo kojoj drugoj zemlji ne bi trebao brinuti o svojoj sigurnosti dok je u školi, jer bi se to samo po sebi trebalo podrazumijevati. Pišem ovo jer i šest dana nakon ove pucnjave ne mogu prestati razmišljati o svemu što se dogodilo. Pišem, jer imam potrebu govoriti. Pišem, jer nikada ne treba prestati govoriti o važnim temama. Pišem, jer škola ne bi smjela biti ratna zona.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 88 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments