Gledam te dok stojiš pored mene u masi ovih grešnih duša. Miris ljeta još ti je u kosi i tjera me da mirišem tvoju kosu što se skriva niz padine i obronke tvojih leđa. O ljepoto neviđena, nemam hrabrosti da ti ometem mir tvog života, te da se upustim u hladni vrtlog tvoje rijeke života. Bojim se da sam nespreman i da nisam u stanju plivati mislima tvojim. A ti, ti samo gledaš u prazno i sanjaš šapat tvog ljubljenog, da ti ljubav izjavi. A ja pjesnik jedinac u majke, što nemam većeg bogatsva no riječi na papiru bijelom, što sve što vidim imam sem tebe. Ti predstavljaš sve ono sto nemam, a htio bih samo za sebe. U očima tvojim sakrio se moj prvi i posljednji uzdisaj. Umirem, ja umirem od bolesti što mi je od srca prah napravila. Moja pluća udišu zrak sa mirisa kose tvoje, a moje oči gledaju samo tvoj osmijeh od kojeg dah gubim. Nestajem, nestajem… Sjedim i razmišljam o tebi u svakoj milistotinki svoga dana. Ali razmisljam tiho, tako tiho da krijem i od samoga sebe. Ti si moja rijeka kojoj sam poklonio more suza svake noći gledajuci te sa njim i uzidšući kao riba na suhom tiho, tiho umirao. Onog kišnog oktobra kada sam te vidio isključio sam mozak, a inteligenciju poklonih pisanju u ime tebe, o ljepto neviđena… Svake noći dok te sanjam uz zvuke tihe violine, ja se sjetim da ti o nekom drugom sanjaš i da nekom drugom molitve šalješ…
Sjećanje na nju
27
nov
(Visited 152 times, 1 visits today)
