Shvatite i nas!

17 nov
Zorana Brkić

Rođena sam bez svoje volje, poklonjen mi je jedan divan dar za koji me nisu pitali sviđa li mi se. Ali kako kažu poklonu se u zube ne gleda, te prihvatih i ovaj život širokogrudno obgrlivši sve njegove dobre i loše strane. Trudila sam se, zaista jesam, da ga volim nesebično, prihvatam u potpunosti i uklopim među drugima, da bih bila srećna …
Međutim, kako godine usijecaju bore na čelu, tako i svijet sve više bije moje srce, baca tamu na oči i goni me u svoje crne misli, u okove vremena i društva, da budem rob života. Gdje god pogledam i zavirim u ljudsku dušu, koliko god njihove sudbine bile različite na kraju se sve svodi na jedno, sve avanture, usponi, padovi, osjećanja … Sve se to svodi na BORBU! Nekad, to nekad … Davna prošlost kojoj se nadamo opet. Nekad si imao tu privilegiju da maštaš, uistinu maštaš o velikim djelima, većim od samog sebe i imao si nepokolebljivu volju da se boriš za svoje snove, da stvaraš ljepše od ljepšega. A sada? Sada se rađaš ili bez budućnosti ili sa već završenim životom. Oduvijek je važilo ono da je čovjek bez slobode kao riba bez vode, a gdje je ovdje sloboda? Život bez prava da maštaš i mijenjaš je samo služenjem drugih, onih koji su odavno pustili svoje korjenje, golemo i staro, sputavajući mlade klice da upijaju svjetlost, već se samo skupljaju u njihovoj sjeni. I kako, recite mi, Vi mudra, glavata gospodo čiji zakoni ne smiju biti kritikovani? Kako mladi da promijene svijet, da ga uzmu u svoje ruke, kada je on u vašim kandžama, koje nas štite od zla, vode na pravi put, a opet zariju u srce ako ono zakuca u ritmu slobode. Zašto? Ne nadajte se da će biti kao nekad, jer nismo mi krivi što je ovako, što iz ničega pokušavamo da napravimo nešto, što vodimo već davno izgubljene bitke. Za to ste krivi vi, jer sada ne ostaje svijet na mladima, stari ga drže.

(Visited 536 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments