See no evil, hear no evil, speak no evil

6 feb
Barbara Kustura

Često sam se pitala kako je to biti uskraćen za neko čulo? Nije važno koje: vid, sluh, njuh… Sva ona čine našu svakodnevnicu i bez njih bismo teško funkcionirali. No, što se dogodi kada nas život natjera na to? Kako hodati a ne vidjeti, razgovarati a ne moći čuti… Kako? Odlučila sam se na jedan eksperiment. Provela sam po jedan sat bez vida, sluha i mogućnosti govora. See no evil – Ovo nije teško, tako sam bar mislila na početku. Stavila sam maramu, zamolila prijateljicu Martinu da me prati dok se pokušavam snaći po vlastitoj kući, nisam se usudila izaći van, i eksperiment je započeo. Na početku nije bilo teško, no onda su krenule male nezgode. Udarac u mali prst o rub stolice, udarac u čelo zbog, nećete vjerovati – zida koji se nekako „iznenada“ stvorio između dnevnog boravka i spavaće sobe. Odlučila sam da bi bilo najpametnije sjesti na stolicu i ostati tako dok vrijeme (pedesetak minuta, koliko mi je bilo ostalo) ne istekne. Neću reći da mi je bilo dosadno, nema ni potrebe. Prijateljici sam rekla da mi ne smije reći ni jednu riječ za vrijeme eksperimenta, no to ju ipak nije sprječavalo da se glasno smije mojim potezima. Sa rukama podignutim ispred sebe odlučila sam nastaviti „mimohod“ po kući. Ne bi bilo pošteno da sam ostala sjediti. Još nekoliko udaraca u već bolni nožni prst i sapletanje o tepih obilježili su ostatak vremena. Na kraju sam sjela i pokušala uključiti TV, bez gledanja u daljinski upravljač, naravno. Trebalo mi je nekoliko minuta da pronađem daljinski, iako je bio na stolu, a nakon toga – bingo! Zvuk, no nema slike. Pokušala sam utipkati broj programa na kojem je glazba te sam to uspjela tek iz trećeg pokušaja. Napokon je došlo vrijeme da skinem maramu. Martina kaže da joj je na početku bilo smiješno kada sam prišla i rekla da mi treba pomoć prilikom eksperimentiranja.

 

Mislim, smijeh je počeo tek kada mi je objasnila o kakvom je eksperimentu riječ. Naravno da sam pristala. Bila sam zainteresirana da vidim kako će to izgledati. Iskreno, smijala sam se gotovo sve vrijeme. Hear no evil – Budući da sam osoba koja se boji „tišine“ i iskreno ju prezire, mislila sam da će mi ovaj zadatak biti najteži. Moji strahovi su se obistinili. Stišala sam sve uređaje, sjela i opet upalila TV. Kako je bilo 19:00, pogodila sam pravo vrijeme, vrijeme za Dnevnik. Gledala sam reportaže, intervjue, no nisam uspjela razumjeti ni jednu jedinu riječ, osim onih napisanih. Nisam uspjela pročitati ni jednu riječ sa usana i to me je iznenadilo i iznerviralo u isto vrijeme. Zar može biti toliko teško? Izgleda da može. Martini sam unaprijed rekla da ju ne smijem čuti. Pokušala sam joj reći nešto znakovnim jezikom, jezikom kojim se inače služe gluhonijemi, ali to me je samo još više nasmijalo. Nisam mogla dočarati ni jednu riječ. Napokon je prošao i taj sat. Uključila sam glazbu i počela plesati.

Speak no evil – Zamislite izlazak s najboljom prijateljicom u grad, a ne možete reći ni jednu riječ. Ona je pričala, a ja sam slušala i osjećala se užasno. Ne mogu progovoriti ni jednu riječ! Pokazivala sam joj krasne štikle u izlogu jednog butika, pažnju sam joj skrenula mahanjem ruku, a onda je prošao naš prijatelj. Pozdravili smo se, on me je nešto upitao, a ja sam pokušala odgovoriti pokretima ruku. Sigurno sam izgledala blesavo jer sam primijetila kako se skupina djevojaka pored mene smije glasno i gleda u mene kao da sam pala s Marsa. Napokon je prošao i taj sat. Kada sam počela pričati, do kraja noći nisam zatvarala usta. Kada smo izašle u grad bila sam zaista iživcirana što ne možemo “normalno” komunicirati. I meni je samoj bilo teško šutjeti dok je trajao dio “Hear no evil”. No, najvažnije je to da sam i sama izvukla pouku iz njezinog eksperimenta, dodaje Martina. Radeći ovaj eksperiment uvidjela sam koliko truda, vremena i volje treba da se nauči živjeti sa invaliditetom. Nisam uspjela čitati sa usana, dočarati riječi znakovnim jezikom, a pogotovo snalaziti se u prostoru, imam nekoliko modrica koje to potvrđuju. Nije lako živjeti bez vida, sluha i mogućnosti govora, a većina nas to uzima zdravo za gotovo. Ja sam uspjela skinuti maramu, nakon određenog vremena slušala sam glazbu i počela govoriti ali, nažalost, postoje mnogi koji to nisu uspjeli. Svako čulo, svaka sposobnost kojom smo obdareni dar je i tako bismo se prema njima trebali i odnositi. Budimo zahvalni što vidimo, čujemo, hodamo, pričamo i naravno – živimo. Nemojte gajiti predrasude prema osobama sa invaliditetom, nemojte ih sažalijevati, nego im pomozite da se uklope u društvo kao ravnopravni članovi, jer oni to i jesu. I da, veselo pjevajte, pozorno slušajte i pažljivo gledajte.

 

***Tekst preuzet iz magazina Preventeen čiji je izdavač Udruženje za prevenciju ovisnosti NARKO-NE***

(Visited 102 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Admin