San

26 jul
Samra Čataković

Izmori  te dan, izmore te ljudi, mrziš ih! Mrziš sve… Mrziš sebe što ne možeš prelomiti sama svoje obećanje koji si dala sebi onog dana kad si rekla  da ćeš biti sretna. A nisi! Opet griješiš, opet se vraćaš na staro, opet dopuštaš njima da kontrolišu sve što osjećaš, a onda prosto više ništa ne osjećaš i onda..-onda te nema. Ponovo griješiš! Dopustila si sebi i ovog puta! Ponovo si slaba! Ponovo počinješ da plačeš! Kako možeš?! Opet si pala, opet i opet! Kad ćeš ustati?! Zašto ne učiniš nešto, za ime božije?! Ne umiri prije nego umreš! Ne dopusti njima da budu jači od tvoje volje. Nemoj da proklinješ boga što te stvorio, nemoj stalno biti okomljena na majku koja ne razumije. Nemoj, jer niko ne razumije. Tvoji demoni  su te otjerali na rub. Zbog njih čuješ te glasove. Zbog njih si ponovo na početku.  Zbog njih si ti ponovo na nuli. Odi! Odi! Odi da te ne gledam!

 

Onog trenutka kada zaspeš, prosto sve ostalo postane nevažno.

Od tog momenta, više nema nikog da te tjera da radiš nešto što ne voliš, od tog trenutka nema više obaveza koje su sve,  samo ne obavezne. Tada više nema ko da te kritikuje jer nisi dovoljno dobra. Nema ko da te tjera odnekud, gdje ionako nikad nisi ni pripadala. Ne moraš se lažno smiješiti  da ljudi ne pomisle da si čudakinja kojoj su u glavi uvijek neke apstraktne crne misli. Tada se zavučeš  u svoj krevet i ostaneš… Ostaneš zauvijek. Ne voliš se probuditi. Ne voliš vidjeti svjetlo, ne voliš znati da si živa.

Ne možeš se ni  pogledati u ogledalo, vidiš propast.Sram te same sebe! Ne možeš ni  da se smiješ, jer ti više ništa nije smiješno. Ponekad, od muke, daš si vremena. A vremena nema. Jer kad ćeš ispraviti sve ono što si pogriješila?! Otkud tebi pravo da uzimaš vrijeme, kad ga nisi zaslužila?! Ustani! Bori se, prokleta bila!

Misle, lako je ostati u svom malom svijetu, lako je biti sam. Ali, nije. Mnogo je teško. Tada vodiš razgovore sa onim glasićima koji su učinili da si loše. A ne kriviš ih. Moliš ih za savjet. Nisi sposobna ni za šta, nego da ponovo moliš! Užasna si! Gadiš mi se! I treba da si razbila ono ogledalo! Je li ti treba da se svaki dan podsjećaš šta si postala u životu? Je li moraš da ponovo razmišljaš? Kad ćeš više prestati?  I nemaš podršku, sama si. Petkom.. Eto, subote, pa nedjelje.. Sama si. Ponedjeljak-ponovo si sama. Utorak-sama si.. Naredni mjesec si sama, naredne zime si sama, eto i ljeta, sama si! Ide treća godina-sama si! A zašto si sama? Zašto te nema više na ulici? Gdje je nestala vedrina sa tvoga divnog lica? Mnogo si lijepa bila. Mnogo pametna. Ko te učinio ovakvom? Zar je tvoj duh moguće slomiti? Zar je moguće da je ovo sve što je ostalo od osobe kompletne kao što si ti nekad bila? Par kila, mnogo teška šminka da pokrije podočnjake, stare cipele i uvijek ista ružna torba? A nekad si voljela nebo, gledala si ga cijeli dan, a navečer, sjećaš se kako si izlazila napolje slušajući Lanu i plesala pod zvijezdama? Voljela si gledati zvijezde! Zašto sad više ne činiš to? I nemoj biti toliko hladna. Ne osjeća se  ništa, sem oštrog pogleda u tvojoj blizini, ne može ti se više prići.

Nemoj da misliš da ponovo trebaš utonuti u san, iako si se samo probudila… Nema tamo ničeg stvarnog. Nema tebe prave tamo. Znaš to. A i ne možeš zauvijek da ostaneš tamo. Moraćeš da odživiš još ovo malo. I znam da se ničemu ne veseliš više nego tome kad ćeš biti na miru, ali zar samo smrt može da ti to pruži? Zar ti ja nisam podrška? Zašto si ja nisam podrška? Zašto sam dopustila da postanem ovo? Zašto sam razbila ono ogledalo? Zašto sam zaspala u suzama? Zašto sam slušala glasove u mojoj glavi i glasove oko mene koji mi nikad nisu željeli dobro? Zašto si nikad nisam kupila novu torbu i bacila stare, ružne cipele? Zašto nisam bila sretna, onda kada sam mogla to da budem?

A napolju je divno, nebo je divno, biće mnogo zvijezda večeras… A, eto, opet, ja ih neću vidjeti. Ni danas, ni sutra.

(Visited 355 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments