San

30 jan
Sanela Halilović

San. Tiho ali snažno mojim mislima luta jedan san . Što je to? Što mi se događa? Svaka misao tjera me na bijeg od stvarnosti ,gužve i problema. Ljepota snova, ljepota trenutka koji daje slobodu. Tugu guši, suzu suši, osmijeh traži.

Sanjam… misli lutaju,lutaju,lutaju. Moj san. Moja čežnja ,moja strepnja, moj želja.
San tiho tjera moju suzu u oku, ali suzu radosnicu koja mi toga dana kane niz lice. Upitah se ,zašto?
Sjetih se… hm… oči mi se napuniše suzama a skriveni osmijeh okiti moje lice i potjera onu lijepu ali toplu suzu u oku. Sjedim i satima razmišljam – Zima,studen ,hladnoća. Sjedim onako sklupčana oko vatre i toplog kamina koji grije moje prozeblo lice i tijelo. Nježan glas zove moje ime ali osjećaj koji me obuzeo isključio me iz stvarnosti. Plakala sam i plakala,svaka suza topila se na mome licu. Bijahu to radosnice koje nezaustavljivo padaše niz moje male okrugle obraze. U jednom trenutku onaj sramežljivi osmijeh tražio je put kojim bi ozario moje lice i dao mu još ljepšu notu te lijepe ,zimske i ugodno tople večeri. San postade stvarnost. San postade java. Činilo se kao neostvarena želja. Putovanje. Dragi Bog dade mi priliku koju ne propustih jer bijeg od stvarnosti bijaše mi u datom trenutku potreban.

Turska.

Zemlja puna tajni,prirodnih ljepota i čari. Srce mi bijaše treperavo i sretno.
Jutro bijaše mlado i veselo, dan topao, razdragan i treperav. Sekunde su me dijelile od samog polaska, srce treperavo, veselo,razdragano i mlado kucaše kao da i ono želi iskočiti, vidjeti i sa mnom podijeliti radost odlaska i sreće.
Bio je to dan iz snova. Koraci su bili ubrzani,tijelo iako izmoreno osjećaj je krilo. Kao da je i ono osjetilo snagu koja me obuzela. Turska.
Nekoliko sati putovanja prođe u tren oka. Avion iznad grada kao da je prohujao ostavivši me bez daha. Ispod mene zelena ,lijepa ,bujna i bogata polja a iznad mene oblaci bijeli ,svileni. Pogledom sam upijala sve te ljepote koje su mi ostale duboko urezane u sjećanju. Sretna i uzbuđena spremno ali sa velikom strepnjom čekala sam sljedeću stanicu koja bijaše moje odredište. Moje odredište .. Istanbul …ljepota , miris i blagost. Dođoh ,vidjeh i poželjeh ostati zauvijek jer ljepota koja je plijenila moj pogled jedva je susprezala moju znatiželju koja svakim korakom bijaše veća i iskrenija.
Istanbul. Pomislih , grad iz snova. Nikad dostižan. Nekoliko trenutaka gledah oko sebe ,sva u čudu i bunilu sa pitanjem: Zar sam ja stvarno u Istanbulu?
Sve je oko mene bilo puno zgrada,puno trgovačkih centara,prirodnih ljepota ,lijepo ukrašenih parkova te naposljetku lijepo, oblikovano i njegovano cvijeće . Sve te ljepote čine ovaj grad gradom iz snova . San kojeg ja živim,iz kojeg se ne želim buditi.
Da .. to je Istanbul još jednom rekoh sebi.

Dah se gubio u toj ljepoti ,tom šarenilu ,toj šarenoj „lopti“ koja mami osmijeh na moje umorno ali napose zadovoljno i sretno lice.
Idući tako nekoliko koraka ugledah veliku građevinu koja me svojim ljepotom privlačila sve bliže i bliže.
Što je to ? Upitah se te sljedeći svoju znatiželju i radoznalost dođoh i vidjeh. Džamija.
Bijaše to velika plava Sultan Ahmedova džamija.
Ime džamije ostade mi nekoliko minuta na usnama. Njena ukrašenost,njen oblik ,visina i veličina bijahu impresivno lijepe i oku ugodne da se zapitah: Ako je vanjština takva ,kako ova ljepotica izgleda iznutra? Kakav je njen interijer odlučih istražiti. Prateći rijeke ljudi koji su se slijevali,hrleći u njenu unutrašnjost krenuh i ja. Već prvi korak me ostavio bez daha, osjećam srce kako lupa kao da osjeća i vidi što se događa. Svi ti izrazi lica zadivljenih ljudi ,sva ta raskoš tjeraju osmijeh na lice ali i suzu iz oka koja mi pade niz obraz.
Plava džamija. Ljepotica.
Ostadoh bez riječi,riječi kojima bi opisala tu divotu tu ljepotu.
Svaki problem je nestao ,svaka briga se ugušila. Sretna i uzbuđena svoj boravak u džamiji htjedoh produžiti bar još nekoliko sati. Smirena ,mislima daleko od briga ,problema i surove stvarnosti i istine koje sam ostavila kilometrima daleko.
Polako sam ali sigurno živjela sam svoj san,san koji postade stvarnost.
Sama bez igdje ikoga svog ,sjedim, razmišljam ,bježim mislima daleko bez želje za povratkom.
Zamišljeno sjedim , vrijeme provodim u molitvi koja me opušta ,koja me smiruje. Zahvaljujem Bogu dragom koji moj san učini lijepom stvarnošću. Dan iz snova,dan za pamćenje.
Tiho usne molitvu izgovaraju ,zahvalu Jedinom Bogu koji me učini zdravom na ovaj dan –dan bez boli ,straha i tuge.

Sreća, sreća i samo sreća.

Srce treperi ,oči suze,osmijeh leti iz kuta u kut usana. Mojoj sreći kraja nema.
Plava džamija. Okrilje mira ,blagostanja i molitve. Sigurno utočište iz kojeg nepoželjeh izaći. Sama pomisao na rastanak s njom , steže moje malo srce ,tugu skuplja ,lice se mrači a žalost se povećava. Što ću bez tebe ljepotice moja ?
Mišlju da ju moram napustiti ,kratkim i usporenim korakom krenuh prema izlazu. Okrenuh se još jednom . Dignuh ruke drhtavih usana izgovorih molitvu i zahvalu Bogu dragom te žalosno izađoh .
Dan se bližio kraju,sunce na zalasku ,sklapa moje umorne oči.
Ali ne! Ja se ne dam još uvijek ima snage u meni ,još me tijelo ne izdaje. Idem naprijed. Željno strepeći sa velikim očekivanjima koračam naprijed. I? Pitam se…
Sve oko mene novo,veliko ekskluzivno. Oko mene labirint. Kojim putem sad krenuti? Pogledom tražim ,usnama i srcem molim Boga Jedinog. Bože moj ..uputi me!
Nakon nekoliko vapaja krenuh desnom stranom ceste koja me vodila na jedno mjesto. Što je to? Svakim korakom sam bliže.I što ugledah? Želja me vuče ,noge usporavaju ali idem naprijed.Što me očekuje? Što očekivati? Neznam. Polako ali sigurno sitnim koracima slijedim svoju sjenu u tom moru svijetlosti…

Pogled mi zastade.

Kapali čaršija. Trag u beskraju. Oko mene stari ,mladi ,djeca,žene crni ,bijeli ,žuti-ljudi. Gužva. Brzina koraka. Lijevo-desno,gore –dolje. Svuda oko mene rijeke ljudi. Zanimalo me što se događaa?! Što,što ,što…? Tražim ..nalazim!
Bio je to dječak lijepog bijelog lica ,kratke smeđe kose ,plavih očiju. Mlađahan ali snažan ,lijepog zvonkog glasića poput bulbula pjeva pjesmu majci koje nema. Zastadoh, oči mi sjevnuše , pune suza . Ne mogavši se suzdržati priđoh dječaku,snažno ga zagrlih i poljubih njegovo bijelo lice. Riječi su me duboko dirnule ,sjetile na trenutke kojih nema. Majko moja…gdje si, što te nema? Čekam…pogledom preletih oko sebe. Suze su nam bile zajedničke, svi kao jedno gledamo bez glasa. Muk. Tišina. Nekima i bol.Sve emocije sliiše se u jednu. Emotivno i jako trajalo je nekoliko minuta čak i koji sat. Polako se gubim tragom u daljinu .Tražim kut samoće ,mjesto gdje ću ostaviti tugu i bol iako je osjećaj neizbrisiv.
Tješila sam se,iako utjehe nema –Sve je to dio života! Jednog dana ćemo se opet sastati i biti zajedno kao nekada ako Bog da.
Krenula sam dalje . Sama umorna i gladna. Negdje u daljini ugledah mladića. Lijep,visok,lijepe plave kose ,plavih očiju polako mi prilazi,osmijeh ne skriva. Također znatiželjna i razdragana pričekala sam koju minutu sa strepnjom što će učiniti?
Prišao mi je ,predstavio i ponašao se kao da se već dugo znamo,kao da smo dugogodišnji prijatelji. Što ću pomislih ? Iako se vidimo tek prvi put ,bio je jako ljubazan,dobar i drag. Pomislila sam : Jako dobar početak!
Nakon nekoliko pozdravnih riječi i upoznavanja ,krenusmo dalje kroz labirint raskoši ,blještavila Kapali čaršije. Tradicionalna trgovina na otvorenom mamila me na svakom koraku. Gledam,sve bih kupila,sve bih probala. Ali novaca baš i nisam imala. Pored mene hoda on-moj novi prijatelj. Prijatelj? Možda je brzo i samo nakon nekoliko minuta upoznavanja reći i možda sa sigurnošću tvrditi da je to prijateljstvo .Ali , da . To je on . Prijatelj, zašto? U trenutku kad htjedoh kupiti sitnicu koja me na prvi put osvojila on je zadnji novčić iz svoga džepa dao sa osmijehom i toplinom bez oklijevanja. Sretno skočih njemu u zagrljaj ,on se ni ne snađe,uzvrati mi i zajedno nekoliko trenutaka ostasmo tako zagrljeni.

Što mi bi’ ? Osjetila sam nešto. Što je to ? I on bi’ zatečen reakcijom ali kao što sam mogla primjetiti nije oklijevao,nije se bunio.
Hm… jel to početak ljubavi na prvi pogled? Slatke ljubavi ,koju sam čekala,kojoj sam se nadala. Nadam se da jest. Bože moj.. uputi me ,ukaži mi na Pravi put jer samo ti upućuješ i samo kod Tebe sam sigurna. Drhtavim glasom ali sigurna tražim Njegovu zaštitu,pomoć i uputu. Tada mi se i on nasmija ,pogleda me i upita me:
Što je bilo?- reče. Sve je u redu, bilo je i prošlo. To je bio samo zagrljaj, Samo sam ga gledala i šutnjom dala znak da sam zatečena i zbunjena.
Nastavili smo dalje. Gledala sam uokolo i sve me podsjećalo na djetinjstvo koje sam provela bezbrižno u igri i veselju. Sve je bilo veselo. Ljudi su bili nasmijani ,veseli ,susretljivi na svakom koraku nudeći razne turske specijalitete–kebab ,dolme i razne nezaobilazne slastice. Znate što je bilo čudno.Tijekom šetnje i to tek nakon nekoliko sati prijatelj koji me pratio rekao mi je svoje ime. Ja sam Omer. Zašto je tek sad izgovorio svoje ime? Mene čak nije ni pitao. Hm…. to je bilo još čudnije. Ali moram priznati bio je pravi gospodin držeći me kao kap vode na dlanu. Možda je to bio dio njegovog plana kojim bi me osvojio jer nije da se „hvalim“ ali bila sam mala slatkica sa lijepim velikim plavim očima. Bila sam susretljiva čekajući svaku priliku za upoznavanje.
Idem dalje. Umornija ,iscrpljena i pospana. Odlučila sam izaći ,malo na zrak. Omer me slijedio ,bez riječi protivljenja izašli smo. Udahnuti topao i svjež zrak bio je melem za nas,Jer , vjerujte bilo je pomalo i zagušljivo. Puno ljudi i djece na jednom mjestu nije bilo lako izdržati. Povlačenje za rukav „cjenkanje“ uobičajeno za tamošnje stanovnike koji su time htjeli prodati što više natječući se međusobno tko će viš i tko će bolje. Usporeno ,mirno i pospano došli smo do svog odredišta. Hotel.
Bio je to mali hotelčić sa vrlo ljubaznim osobljem i vrlo kvalitetnom uslugom gostoprimstva. Odlučili smo samo večeras prespavati jer nas sutra čeka novi dan
,nova uzbuđenja. Novi dan –novo jutro! Omer je čvrsto spavao, ne htjedoh ga buditi
posljednji dan svoga boravka u ovom čarobnom gradu odlučila sam provesti u šetnji gradom koji me zaista svakim svojim uglom i svakim kutem ,ulicom i zavojem ostavljao bez daha. Toliku ljepotu na jednom mjestu nisam vidjela već jako dugo i svaki komadić ovoga grada bio je za mene san koji živim iz kojeg se ne želim još dugo buditi.No , ako već moram onda se nadam da ga nikad neću zaboraviti jer zaista sam impresionirana i ugodno iznenađena.
Ulica kojom sam sigurno koračala bila je uska i duga pomislih -Ovoj ulici nikad kraja! Ali baš kad sam to i pomislila ,došla sam do kraja na kojem me ugodno iznenadio jedan prizor. Livada i kućica u cvijeću. Bila je to lijepa starinska kuća, okružena lijepim cvijećem- turski karanfili,mak,raznobojne ruže i svo lijepo i mirisno proljetno cvijeće . Zelenilo lijepo pokošene livade ,na njoj krave, koze i jedan pastir u hladu sjedi.
Odlučih se malo približiti, mekanim korakom ,hoditi po mekanoj travi koja je zaista blistala i mirisala na proljeće koje se ćutilo na svakom koraku. Sve je bilo prelijepo. Bez daha me ostavilo i moje tijelo krijepilo i pomalo smirivalo.
Bio je to stari pastir koji me pogledom milo i očinski zvao. Prišla sam mu lijepo, uljudno ga pozdravila, i krenula s pljuskom pitanja :Kako ste,kako zdravlje? do pitanja o njegovim kozama ,kravama i poslu pastira. Na sva postavljena pitanja strpljivo mi je odgovarao. Njegove oči su iskrile posebnim sjajem koji se nije jednom riječju mogao opisati. Vidjela sam i osjetila sreću na njegovom licu ,njegov duh je bio vedar,razdragan. Kroz priču prisjetio se svog djetinjstva na selu,na ovoj livadi . Kao što je rekao pastirenje je počeo ranim djetinjstvom. Livadom je bezbrižno trčao ,igrao se i dane provodio u veselju i bezbrižnosti. Jedino zbog čega žali ovaj sad već pomalo ostarjeli i oronuli starac jest nemogućnost školovanja. Njegova obitelj živjela je isključivo od poljoprivrede-rad na polju. Novaca za školovanje trojice njegove braće i njega nije bilo pa se morao strpiti i prihvatiti sudbinu i na ono što ima. U tom trenutku mu niz lice skliznu suza ,ali reče mi : Sretan sam jer danas imam kćerku i sina koji se uspješno školuju u inozemstvu i zbog toga sam jako ponosan. Kao svaki roditelj želim svojoj djeci sve najbolje i ono što nisam imao ja neka imaju moja djeca.
Nisam ga htjela prekidati jer sam osjetila olakšanje koje mi je pokazao uzdahom na kraju razgovora. Vrijeme je brzo prošlo,polako se spuštala noć. Prije rastanka ponudio me večerom koju je sam spremio. Bila je to skromna ali od srca pripremljena večera koju ne mogoh odbiti. Ušli smo u njegovu skromnu kuću u kojoj se osjetila samoća ali i toplina kojom je zračila. Pojela sam -rekoh : Sad bi mogla malo i prileći ali vrijeme je da se krene. Zahvalila sam se i na izlasku poljubila starčevu dobru,bijelu toplinom obasutu ruku. Niz lice nam padoše nekoliko suza jer iako je bilo kratko ,osjetila sam nešto neopisivo- ljubav i toplinu. Zamišljenim korakom nastavila sam dalje do svog hotela. Tamo me čekao Omer koji se malo i iznenadio kada me ugledao. Sjela sam pored njega ,ispričala mu današnji događaj ,on me pozorno slušao ,stavio ruku na moje rame i zajedno sa mnom suosjećao dirljivom susretu sa starcem. Tako nam je prošla i ova noć. Bila je ovo posljednja noć boravka u Istanbulu. Sutra treba poći –vratiti se u „ stvarnost“ koju nisam htjela ni spominjati ali eto i to se moralo.

Sutradan ranom zorom krenuli smo u zračnu luku gdje nas je čekao avion za povratak. Sjeli smo i zajedno krenuli. Pomalo me čudilo kad vidjeh da je i Omer krenuo sa mnom . Ništa ga ne pitah sam mi je rekao da je odlučio sa mnom krenuti jer osjeća da mora biti uz mene,da sam ja njegova družica koju ne želi napustiti s kojom želi dalje nastaviti živjeti djeleći sa mnom dobro i zlo dok nas smrt ne rastavi.

(Visited 159 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Hocu.ba praksa