Samo ljudska glupost me uvijek dovodila do ludila

2 avg
Anisa Mahmutović

Danas ti pišem jer mi mnogo nedostaješ. Nemam ti neke posebne volje ni za šta, a i dan mi svaki na predhodni liči. Pitaše me danas:”Jesil se navikla”? Kao da sam jedva čekala da nekome nabrojim šta mi sve nedostaje, da ispričam kako se osjećam usamljeno i u konačnici kažem:”Nisam”.

Nekada sam voljela nedjelje, svaku bih isplanirala drugačije, ispijala kafe s prijateljima, tračarala i jurila od radnje do radnje, tačno znajući šta mi gdje treba. Ova koja je iza mene, za prvom kafom sjetila sam se ko mi sve fali.

Poželjela da nekome napišem: “Šta ćemo večeras, odosno gdje ćemo”?

Nema ovdje nikoga i niko nije moj. Shvatila sam kako se čovjek ne osjeća usamljeno, kada nikoga nema oko njega, nego kada nema s kim.

Ponavljam svakog dana: “Ne možeš ludo protiv nečije ograničenosti, nije to tvoj nivo, smiji se i iskoristi to za neki dobar istraživački rad”. A onda ne mogu da šutim i pamtim, pa vrisne u meni sve što je majka rodila zdravo i čitavo prije 23 godine.

Nažalost to što više nije zdravo, nisu pojele neke bolesti, nego ljudi. Nekada je moj profesor rekao:”Samo ljudska glupost je bezgranična”. Kako je samo pogodio i imao pravo. Sada kažem:”Samo ljudska glupost me uvijek dovodila do ludila”.

Trebaš mi noćas da ti pričam šta sam smislila za one klince koje smo neki dan posjetile, koju priču ću da radim i zašto? Da ti opet objašnjavam zašto me fascinira Marksizam i Mesnevija, a veze nemaju jedno s drugim.

Imala bih ti mnogo toga za reći, pa i to da mi se izlazi, da se vratimo nekad pred samu zoru i nastavimo kod mene sve dok ne budemo morale na posao.

Neki dan sam čula, kako žena iz kafane nikad neće biti dobra mama. Vjeruj mi brojala sam do deset da ne vrisnem, smijala se od muke cinično, pitala se jesu li vidjeli sve one “velike damice” kako saljevaju votku i prave se da nas nisu srele. Šta je bilo sa svih onih “pobožnih” što djecu ostave u četrdesetim jer tek tad skontaju kako život može da bude zabavan i lijep?

Vidiš, tu mi nedostaješ, da se s nekim pošteno ispričam za kafom, da pravim dobre priče, da se nasmijem i da još uvijek mislim kako je primitivizam davno prošlo vrijeme.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 96 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments