Ruskinja

17 avg
Adis Ahmethodžić

Ruskinja
Još mi tvoj osmijeh
i oči mi tvoje u noći neprospavane
po svim sjećanjima čežnju sipaju.
Nijedan gram vremena koje je prošlo
sa mene se odlomio nije,
nijedan trag tvojih prstiju sa moje kože presahle
ne blijedi.
Nema sobe ni podzemnog svijeta
u kojem je skrovište
samoći mojoj.
U svemu si što u meni
udiše zrak.
Jetra je moja k’o p’janac mrtvi
natopljena mirisima tvojim, a misli moje
k’o niti spetljanog padobrana na vjetru
u tebe zarobljene.
Moje te se tijelo osloboditi ne zna.
Nosim te k’o luđačku košulju
u plamenoj zgradi bez vrata i prozora.
Nosim te pred svijetom
k’o što ranjen bik u kolosu arene
na leđima nosi do kosti
zabodena koplja.
Gulim te sa sebe k’o da skidam vlastitu kožu,
ali ostaješ.
Ono si od čega sam građen i oblikovan.
Kalup si u kojem sam saliven i dodir si svjetlosti
kojim mi je život udahnut.
Ruskinjo moja,
moja posljednja karto iz ludila smrtnosti
još uvijek ti pripada sve što se ikada
nazivalo mojim.

 

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 74 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments