Riječi su stvorenja

12 mar
Lamija Milišić

Približavao sam se litici, niz čije se izlizane rubove snijeg predavao krhkim prstima  vjetra. Iz daljine sam mogao čuti ritmične udare o tle. Ramena su mi se počela gužvati od
nadolazećih slutnji. Odlučio sam da se ne okrećem. Pretpostavljao sam da neko ili nešto dolazi da me baci sa litice, a to bi značilo da taj neko ili nešto nije upoznat sa mojim namjerama  u ovom mjestu i da možda samo želi uskratiti mi slobodu skončavanja ovog stanja koje sam nisam ni izabrao. Zvuk tih koraka postajao je sveglasniji pa sam razmišljao da li da učinim ono  što sam došao da učinim prije nego to biće dotakne moja leđa i gurne me. Ipak sam shvatio da mi je znatiželja veća nego što bi trebala biti u tom trenutku. Koraci su do sada bili toliko glasni da sam mogao procijeniti da se radi o četveronožnoj životinji. Odbijajući da se okrenem, zabavljao sam se ovom misaonom igrarijom sve dok njegovo tijelo nije prošlo pokraj mog desnog oka i bez posustajanja prešlo izlizanu ivicu. Njegova griva mi je na kratko dotakla promrzli obraz.

Čekao sam zvuk sa dna. Tijelo crnog konja udar je prepolovio po sredini vrata. Bijele niti uskoro će prekriti njegova ukočena prsa i otkrivenim zjenicama služit će kao kapci.
Bjelina će raspolučenu crninu stopiti sa svojom sveprisutnošću i tako održati spokoj.

No, bijele niti nisu došle. Umjesto toga sam primijetio kako je tijelo počelo polako nestajati. Do časa kada ga više nije bilo, u zraku ispred sebe sam jasno mogao vidjeti nekakvu crnu, praškastu tvar, koja je najprije lebdjela ispred mene, a potom je, nošena vjetrom, rasula svoje sitne čestice duž litice. Crne tačke su opisivale rub šume gotovo ravnom linijom. Pogledao sam opet preko ruba litice. Konja stvarno nije bilo. Ono čega jeste itekako bilo je neka čudna pisaljka, koja me je možda upućivala negdje. Gdje? U nedogled. Ono što niko ustvari ne gleda, već ga prepusti magli da ga potpuno izbriše i onda se pravi da ga nikad nije ni bilo. Ja bih sad trebao da krenem ka tom Ništa. Heidegger nadjelu, čovječe. Odjednom, dakle iz ničega, sam se sjetio kako bih mogao biti jedan od glavnih likova u nekoj od epizoda Zone sumraka. Šuma bi mogla da
bude džinovski papir na kom neko vanzemaljsko dijete nespretno pokušava da piše perom, ali njegov najveći uspjeh je, za sada, trapavi niz kapljica tinte.  Ponekad mi se čini da mašta uopće nije lična. Time opravdavam svoj manjak inventivnosti.

Približio sam se crnim česticama samo da bih otkrio kako to nisu sitne tačke koje iscrtavaju neki put, već riječi. Neke riječi su zaprljale bjelinu. Eto šta se desilo.  Taman kad sam krenuo uz duž puta, naišao sam na riječ nazad. Bila je položena lijevo od mene. Usput, rukopis je bio užasan. Nisam znao da li da se okrenem prema nazad ili da nastavim u smjeru kojim sam krenuo. Ipak sam zakoračio naprijed, no onda se nazad počela topiti. Napravio sam korak unazad i ona se vratila u prijašnje stanje. Za sada nisam mogao da procijenim u kojoj mjeri mogu da vladam ovim stvorenjima pa sam prosto nastavio koračati duž litice. Nadao sam se samo da vjetar neće zapuhati i odnijeti mi moje riječi.

(Visited 164 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Hocu.ba praksa