Riječi imaju moć

30 apr
Indira Habibović

Ako biramo riječi koje izgovorimo ili napišemo, mala je šansa da nekoga povrijedimo. Riječi imaju moć. Riječi imaju moć da promijene život. Imaju moć inspiracije, utjehe i nade, ali i straha i ljutnje. Imaju moć da u nama pokrenu svaku emociju.
“Lijepa riječ i gvozdena vrata otvara.” Nije to uzalud rečeno. Kada naš unutarnji kritičar stekne pogrešan dojam o nekome, teško je vratiti lijepu sliku o toj osobi. Obično su riječi te koje bole. I šamar boli, privremeno, ali bol uzrokovana riječima ne prestaje. Čak i one riječi koje su šapatom izgovorene ili nesigurno napisane znaju biti najglasnije u nama. Naročito onda kada to izgovore osobe drage i bliske nama, kada ih zavolimo i očekujemo samo lijepo od njih. Izgovorenoj i napisanoj riječi nema povratka. Tek onda ne možeš pomoći osobi kojoj je duševni mir narušen i povrijeđen. Nekad nesvjesno govorimo ružno, nije bitno da li je to što je izgovoreno upućeno samom sebi ili nekome drugom. Onda se ta ružna riječ ukorijeni u nama, postane ružno mišljenje.

Zaista, riječi imaju veliku moć. Neke riječi, opet, uspijevaju otkloniti mržnju, patnju, povećati samopouzdanje, inspirisati nas u nečemu, oraspoložiti ili pomoći u savladavanju strahova. Tada riječi postaju ljekovite. Mislim da treba uvijek govori ono što mislimo. Ipak, prvo treba odbaciti riječi koje okrivljuju druge ljude. Međutim, i da govorimo same činjenice, nekad bismo opet krivo govorili ili bili krivi. Stvar je u tome da su naša mišljenja i naše riječi individualne, samo naše, te se razlikuju od osobe do osobe. Neće svako doživjeti naše riječi na način koji očekujemo. Kada pitamo nekoga: “Kako si?”- neko će to shvatiti kao iskreno pitanje, neko kao povod da mu se javimo, neko kao pitanje koje se rodilo iz dosade. Iza svake naše izgovorene riječi stojimo sami mi. Malo važnosti se pridaje riječima. Oduševimo se kada nas neko pohvali, sretni smo. Kritike i savjete nekada prihvatamo kao uvrede i lošu misao o nama samima. Kada su jednog mudraca pitali:”kako je moguće da tebe niko ne može uvrijediti?”, odgovorio im je: “kada ti meni doneseš poklon, i ja ga ne prihvatim, kome on ostaje?”. Dobio je odgovor:”pa valjda meni.” -“Eh, ako ti za mene imaš samo uvredu, a ja ju ne prihvatim, ona će, kao i poklon, ostati tebi.” Zato većina i prihvata ono što želi prihvatiti, odnosno čuti, a ne onako kako zapravo jeste. Riječi su odličan pokazatelj stanja naše svijesti. A one se daju promjeniti. Imaju umirujuću moć, moć da opišu i one najljepše stvari koje nam se dešavaju, a daju se i uljepšati. Mi smo pisci našeg života i trudit ćemo se da knjiga o našem životu bude ispunjena riječima punim snage, topline, motivacije i riječima koje nas ni u čemu ne ograničavaju. Ako je naša životna knjiga ispisana riječima tuge, patnje, boli i ispunjena crnilom, neće privući mnogo čitalaca. Svi doživljaji stvarnosti se ogledaju u riječima kada imaju snažan utjecaj. Riječi su tu da nas rasterete, opuste i učine vedrim i nasmijanim. Ni sami ne želimo bol. Riječi su iskustvo, brzina naših misli je velika. Kletve i tračevi su poput nekog virusa koji se širi: “Dobro se daleko čuje, a zlo još dalje.” Imalo bi se šta o tome pričati. Odgovorni smo za sve što uradimo, ali i ne uradimo, i za riječi koje izgovorimo, ali i one koje šutimo, jer sve su one izašle iz tvornice zvane “naše misli”. Nemamo pravo nikome suditi ako ne znamo kroz šta je prošao. Naše riječi bi mogle gore da naprave. Kada nismo sigurni šta je za nas bolje, ne možemo nekome reći šta je za njega dobro. Sami smo bezbroj puta donijeli pogrešne odluke misleći hoćemo li druge ugroziti našim odlukama. Ko garantira da će nama bolje, drugome zaista biti bolje? Ciljevi i težnje su subjektivni, ne možemo na to utjecati. Ne treba čuvati toliko mržnje i netrpeljivosti. Oprostiti treba, prvo za svoj mir, pa i zbog nekoga drugog.

Ako riječi dolaze iz malog egoističnog bića, ili dobrodušnog i velikog čovjeka, dopustimo li da dobro i velikodušnost govore umjesto nas, takav govor može da ispuni druge nadom i ko zna u čemu da ih inspiriše. Živa smo bića i normalno je da griješimo i imamo neke nesuglasice. Takva borba je normalna. Svijet bi bio najljepši da samo lijepo govorimo i da svaka naša riječ ljepotom i toplinom obasja dušu. Ako čovjek nema šta dobro reći o sebi, a želi nešto reći, on će početi pričati loše o drugim ljudima. Moje greške su me naučile da se svaka skupo plaća i da ne živim u svijetu iluzija. I zaista, neke šutnje govore više nego riječi, ali riječi ipak imaju moć.

— Svi stavovi i mišljenja izražena u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 3.046 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments