Razmišljam o riječima. Šta su to riječi? Samo niz slova poredanih nekim redoslijedom koji ima smisla ili nešto više? Itekako da je nešto više, jer da nije, kako bih pisao ovo? Riječ, nestvarna i nevidljiva, a u stanju da napravi veliku pometnju. Jača od otrova boli više od metka. Kako boli? Nestvarno i nevidljivo, upravo kakva je i ona sama. Zaista treba paziti sa njima jer nekada nenadano izlaze one koje ne želimo u tom trenutku ili možda ne toj osobi, koju ćemo udaljiti za sva vremena ako ne stanemo na rep toj zvijeri. Ima li smisla ćutati u tom trenutku, jer mi smo riječi, ja sam riječ, ja puštam zvijeri iz sebe, zbog čega? Svjesno vrijeđam?
Šaljem sebe što dalje od drugih? Puno pitanja, malo odgovora. Mogu li se ograditi time da nisam sposoban obuzdati riječi? Možda ću dobiti pomilovanje za nedjela počinjena riječima, ali sigurno ću dobiti titulu slabića. Kada to riječ postaje zvijer? Zašto joj to dopuštam? Jesam li povrijeđen? Razočaran pa i ne hajem za posljedice? Opet pitanja, po običaju, bez odgovora. Shvatio sam, godinama dobijaš titulu krotitelja, godinama to postaje lakše, naučiš da je drziš na kratkom povocu, kontrolišeš je nerazmišljajući koliko je zapravo opasna. Više to nije ni bitno, riječi su tu, ukroćene ili ne, naše su i mi smo tu zajedno sa njima, zvijeri.
