Riječ, dvije o Fridrihu Ničeu

13 okt
Ivan Petković

Fridrih Vilhelm Niče (Reken, 15.oktobar 1844 – Vajmar, 25.avgust 1900) je njemački filozof i filolog. Jedan od najvećih modernih mislilaca i veliki kritičar zapadne civilizacije, kulture i hrišćanstva. Rođen je u protestantskoj porodici, a njegov otac Ludvig kao i deda su bili luteranski sveštenici. U početku Niče studira teologiju ali se ubrzo upisuje na klasičnu filologiju, a sa 24 godine postaje doktor nauka. Najveći utjecaj na njega imaju Šopenhauer, Gete, Spinoza, kompozitor Vagner, predsokratovski filozofi naročito Heraklit.
Niče je jedan od utemeljivača filozofije života a često ga uzimaju i kao začetnika egzistencijalizma uz Sorena Kjerkegora. Ono što je karakteristično za Ničea je svakako njegov stil pisanja, koji ima elemente ispovjesti. Veoma zavodljiv jezik sa dosta metafora bez klasične filozofske analize i poetska nota koja djelima daje veliku snagu i živost. Nije gradio veliki filozofski sistem poput Hegela, kritikovao je metafiziku posebno dijalektičare Sokrata i Platona, kao i racionalistički duh prosvjetiteljstva.U vrijeme Starih Grka su postojala dva kulta dva božanstva, Apolon i Dionis.Apolona Niče vezuje za likovne umjetnosti za sklad, ljepotu, umjerenost i razumnost. Dok Dionisa vezuje za muziku, razvrat i hedonizam. Dekadencija je počela sa Sokratom koji je svojom dijalektikom narušio harmoniju između ova dva kulta i po Ničeu je u Zapadnoj civilizaciji prevladao apolonski princip. Glavne teme njegove filozofije su učenje o natčovjeku, volja za moć, vječno vraćanje istog, smrt boga i nihilizam. One se međusobno prepliću i nadovezuju tako da ih je teško izdvajati, tačnije ne mogu jedna bez druge. Ničeov ideal natčovjeka (njem.Ubermensch) je ono čemu bi trebalo težiti. Za čovjeka kaže da je on između životinje i natčovjeka, te ga poredi sa igračem na konopcu koji treba preći taj težak i mučan put.Igrač se nalazi nad ambisom i veoma je opasan pogled unazad, opasno je gledati dole naprijed takođe, ali Niče razvija jedan optimizam nasuprot pesimizma svog “učitelja” Šopenhauera. Taj put je herojski i podvižnički, potrebno je prevazići sebe kako bi se ostvario najviši ideal. Njegov natčovjek nije spreman na konformizam, lagodnost, prosječnost i moral građanskog društva, suprostavlja mu se i na taj način slavi život. Moral i vjerovanje u zagrobni život obezvređuju ljudski život koji treba da bude stvaralački. Rušilačka snaga je istovremeno i stvaralačka, njegov Zaratustra je razbojnik i razbijač tablica vrijednosti ali i onaj koji stvara. Zaratustri ne treba stado sljedbenika, već on traži prave saputnike. Njegov prolazak biće i njihov prolazak, onih koje Niče naziva prezriteljima života. ”Stado” teži samo golom održanju, a to je već propadanje. Da bi vjera u moral opstala nužna je i vjera u transcedentno, Niče i sam govori ako nema boga onda je sve dozvoljeno, a upravo vječno vraćanje istog potpuno negira eshatološko shvatanje svijeta. Zanimljivo je i to što za glavnog lika u svom djelu uzima Zaratustru koji je ustvaru drevni persijski prorok, obzirom da čitava njegova filozofija ima proročki prizvuk. Kada govori o nihilizmu treba reći da on nije izmislio taj pojam ali je jasno i glasno religiju osudio kao nihilističku jer se neprijateljski odnosi prema tijelu i ovozemaljskom.Jedna od stvari koja se po meni često olako uzima a to je da je Niče bio ateista, njegova objava smrti boga ne treba da znači ateizam. Tu je zapravo teško razlučiti šta je čemu prethodilo, da li je bog morao umrijeti da bi čovjek u svojoj ovozemaljskoj prolaznosti vječnim vraćanjem istog postao uistinu vječan? Kretanje istorije nema linearni karakter, već je on cikličan. Ne postoji odvijanje logosa koje ima cilj u svom ispunjenju već je sve vječna borba, tu se jasno može vidjeti Heraklitov utjecaj. Niče negira Hegelovo dijalektičko napredovanje povijesti što je i u skladu sa njegovim glorifikovanjem umjetnosti, jer zaista možemo reći da u umjetnosti ne postoji napredovanje u smislu nekakvog ostvarenja. Sasvim sigurno je da je za Ničea natčovjek smisao zemlje, a volja za moć osnovni životni nagon. Volja za moć je svugdje, samo je u Zapadnoj civilizaciji ona prikrivena “višim istinama”. Ona je univerzalan fenomen i čak kod običnog sluge Niče nalazi volju za gospodarenjem. Bitno je volju za moć ne shvatiti prosto kao samo volju za vladanjem, već i kao stvaralačku moć koja čini stvari takvim kakve su. Ovde postavlja zahtjev za prevrjednovanje svih vrijednosti, po Ničeu jedina i prava vrijednost jeste sam život.Nažalost, Ničeovu volju za moć i ideal natčovjeka su grubo iskoristili nacisti, i tako izopačili njegovu filozofiju. Postoji mnogo interpretacija i zloupotreba ove filozofije, sam Niče još za svog života govori kako je malo ostalo od onog što je on zaista mislio. Također, njegova kritika demokratije je veoma dobro poslužila nacistima da je uklope u svoju ideologiju. Besmisleno je govoriti o Ničeovom antisemitizmu, jer on svoju kritiku u Genealogiji morala daje u kontekstu judeo-hrišćanstva. Tome možemo dodati i to da nije bio pristalica njemačkog nacionalizma a isticao je i svoje poljsko porjeklo. Velika hrabrost je bila potrebna za ovako radikalno sukobljavanje sa okolinom posebno u vrijeme kada je Fridrih Niče živio. Preminuo je nakon teške i duge bolesti…

(Visited 282 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments