Repriza

10 feb
Hana Subašić

“Novembar. Repriza. Miris klementina na prstima. Vjetar u kostima i pozlaćeno lišće u tvojoj neobično tamnoj kosi. Vječnost je između nas. Koliko se vidjeli nismo? Dva mjeseca? Da. Dva mjeseca i nešto sitno.. razvuklo se, zar ne? Čini se da nam nikad nije bilo suđeno… ali.. da nije zar bismo se opet sreli? Zar bi ti i dalje oči sijale ovako? Zar bi me zagrlio istom snagom da nije suđeno? Lutko, da. Tako me samo ti zoveš. Da li sam tvoja igračka ili ipak nešto što stoji u ćošku i gleda te? Čuva te iz tame.. nešto što dok te noć obavija kroz mjesečinu posmatra svaki tvoj uzdah.. porculanskih očiju i zaleđenog pogleda.. repriza.. nalet smijeha.. suze iza maske.. ne pokazuj ranjivost. Ja to iskoristim protiv tebe. Sjećaš se da sam pokvarena? Oštećena? Poremećena? Sjećaš li se koliko sam opsesivna? A sjećaš… i opet se svjesno vraćaš svemu? Pa marioneto moja hajde da zaigramo valcer. Tvoja sam lutka. Zavrti me. Zagrli me dok spavaš. Stegni me jače. Privij me uz sebe toliko jako da ti u srce uđem. Postanimo jedno biće. Dišimo u ritmu male noćne muzike koju kiša stvara spuštajući se na oluke. Hajde. Repriza.. nalet smijeha.. suze iza maske..”

(Visited 186 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments