Reći ću ti, a možda i ne…

24 apr
Lejla Ibrulj

Posljednjih  nekoliko  dana,  ili  mjeseci,    nešto čudno  se  dešava. Zbunjuje  me  pomisao  da  čudo  ne  mora uvijek biti dobro i da se u ovom “čudnom“ sadrži moje čudo i slovo “n“, pa me upućuje na nevolju, na nešto loše. Mnogo razmišljam…

Ne vjerujem u slučajno i zauvijek. Pa i ako dođe  do  tog  čuda,  neće  biti  slučajno,  a  neće ni trajati zauvijek. Ipak, čovjek sam, osjećam,  pa  i  tražim  razlog  i  uzrok  tom  osjećaju. Da li ste ikada uspjeli čuti tišinu, osjetiti  težinu  zraka  oko  vas,  kada  ispred  sebe  imate  osobu  koja  je  na  tren  zanijemila? Osjećaj kada vas dah toga nasuprot   vas obavija, kada ne znate na koju stranu  pogledati, jer ne vidite, samo osjećate, ne  čujete  glas,  kada  samo  slušate  tišinu?  U tom trenu zadrže se sati, dani, mjeseci… i  dalje brojim. Desi  se  da  uhvatim  pogled,  ne  slučajno, nakon izvjesnog vremena, i zanijemim.

Zašto?! U tim momentima nađem se na rubu provalije,  gledam  dole,  mrak,  oko  sebe, mrak, ispred mene oči, crnje od mraka koji me obavija, pa se i ističu, pa me progone. Taj pogled uvijek prodorniji, hladniji, on govori… Taj pogled prožima cijelo tijelo, svaki atom mog bića tada osjeća, pokušava čuti tišinu. Pa čekaj… A šta ako ja kažem prva? Šta  ako  prva  kažem  sve  ono  što  mislim? Hoće  li  otići,  hoće  li  se  okrenuti,  nestati, i hoću li ikada kao sada stajati iznad njega, držeći taj pogled u šaci, hoću li ikada više imati  šansu  da  saznam  razloge,  uzroke…

Cijelo  tijelo  podrhtava,  i  odsvuda  dolaze glasovi osim iz te pećine (pogleda) u kojoj  riječi igraju igru skrivača. Bojim se reći ono što mislim, jer sam mali čovjek, na rubu provalije, iznad njega, i nikoga nema da me drži za ruku ako napravim pogrešan korak.
Kako smo došli do ovoga? Stojimo  već  duže  vrijeme  jedno  naspram drugog, ja i cijeli svijet, gledamo se. Njemu to vrijeme ne znači ništa, dok ja stojim i brojim… Kako smo postali stranci? Otkud to da se ne poznajemo više, a ja sam njemu došla u ruke, tu sam rasla, postala velika, odrasla. Kako su nam se riječi pretvorile u mrak, u bolnu tišinu?

Želim razgovarati s cijelim svijetom i reći mu što mislim, ne samo s tom tišinom,  ne  samo  s  njegovim  pogledom. Hoće li se desiti to čudo, pa da progovorim prva, da mu kažem što mislim, što osjećam, a  da  to  sve  ne  bude  “čudno“?  s  Da  mi  ne  okrene leđa i ostavi me tu, baš tu, a tek sam stigla do vrha. Mada, čovjek sam, ništa nije slučajno i ništa ne traje zauvijek.

Nisam slučajno tu, na vrhu, da saznam da još je rano za razgovor s cijelim svijetom, jer za sebe sam velika, za njega još uvijek mala. Nije moj život tu, na vrhu, trajao zauvijek, rano sam stigla. Dok silazim, svjetlost me obasjava, osjećam da me neko drži za ruku. Moj cijeli svijet, on. Uz njega je lakše hodati  nižim  stazama,  svjetlije  je.  Još  je rano da kažem sve što želim, a tu dolje, ja sasvim mala, obična, ne slučajno i ne zauvijek  skupljat  ću  hrabrost  i  snagu  da  se vratim gore i saznam sve.

Ne zaboravi me, veliki svijete…

Brojala sam korake od vrha do dna, a sada, kada budem ravna tebi, trebat će mi manje koraka da se vratim gore i, kao što rekoh, stanem ispred tebe, cijelog, kažem što
imam, i – saznam o tebi sve.

Izvor: Preventeen

(Visited 113 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Admin