Sjećam se kao kroz maglu vremena kada bih kao mali za 20 konvertibilnih maraka kući donio svega. Babi obavezno Auru, majci poneku potrepštinu za kolač. Ni gorivo nije bilo skupo, ni ulje ni brašno i za mojih slatkiša je uvijek bilo mjesta. Nije mi nikad ništa falilo i imao sam djetinjstvo kakvo bi svakom poželio. U tim bezbrižnim danima, kada nam je tako malo bilo dovoljno za sve naše želje živio sam u ubjeđenju da kada porasteš odnekud dobijaš novac, da nema siromašnih ljudi i onih koji su bez novca i hrane. Kiša, hladna i tmurna noć kroz zamagljen prozor automobila gledam starog dedu kako sjedi, sjedi na pločniku ispružene ruke i čeka milost prolaznika koji užurbano bježe od kiše. U mom, tada dječijem i čistom srcu javila se tuga i saosjećanje sa nečim za što sam mislio da ne postoji. Mislio sam da je ovaj svijet divno mjesto, mjesto gdje su ljudi sretni. Volio bih da je to ubjeđenje potrajalo pedeset, umjesto pet godina, lakše bi čovjeku bilo. Skoro dvadeset godina nakon toga, nakon što su se ove oči nagledale svih mogućih priča koje ovaj život i ovaj svijet nemilosrdno piše. Sada kad sam odrastao u svojim dvadesetim, gledam ljude koji su dali sve što su imali za ovu državu, za njeno ime, njenu zastavu, njenu suverenost. Dali su braću, očeve, sinove, dali su sebe, a ova država im ne vraća ništa. Gledajući srceparajuće scene demobilisanih boraca, ratnih vojnih invalida i ostalih sinova Bosne, poželim da je moje razmišljanje od prije 15ak godina istina, a ovo stanje san. Da i oni koji su dali sve dobiju makar malo zauzvrat. Da nisu samo ratni profiteri, kriminalci, prevaranti i ostala (ne)sorta bh. društva kojih je nažalost sve više i više, poput gljiva poslije kiše. Da nisu samo oni ti koji uzimaju sva bogatstva i resurse koja ova država nudi. Kažu da smo u kreditima, nema novca ni za rizle, trebaju nam krediti, korporacije i MMF. Trebaju nam akcize na duhanske proizvode, gorivo, cestarinu, registraciju, ulje je skupo, brašno, so, šećer, ma sve je skupo, a plate male. Hajde što za 10 maraka ne možeš kupiti šteku cigara ili vreću brašna, ne može se više ni bajramski kolač napraviti za toliko. Dok siti slave, gladni gledaju. Dok nam daju obećanja, dok nas kupuju osnovnim životnim potrepštinama, umjesto da ih poklanjaju bolje da smanje cijene ili makar povećaju plate. Paradoksalna situacija u Bosni i Hercegovini i recesija o kojoj se priča već 25 godina, dokaz je za samo jednu stvar. Da borci koji su dali sve za ovu državu ipak nisu dali sve jer država im uzima u miru mnogo više nego su izgubili u ratu. Uzimaju im osnovno pravo na život i egzistenciju, a nama, zajedno sa njima uzimaju budućnost i tjeraju nas sa ognjišta za koji su se naši preci borili.
Recesija
28
jun
(Visited 438 times, 1 visits today)
