Razumijem, tihi šapat vjetra,
Kad raširi krila i poleti visoko.
Znam da želi vratiti odlutale ptiće iz gnijezda,
Koji su usporenog hoda i nevinih ruku. Već zagazili u svijet.
Radosti njihove iz prikrajka prisluškuje,
I za njih ima, i osmijeh, i suzu radosnicu.
Ja, to sve razumijem…
A oni, razumiju li oni?
Kad samoća zatvori vrata,
Kad neisplakala suza kane,
Kad neuzvraćena ljubav plane,
A roditeljsko srce hoće da stane.
Gdje onda nestade, ta mladost?
Gdje nestade onog vjetra let?
Gdje su boje oka moga, zar prekinuše i ovog ptića let?
I opet kažem…
Razumijem sve. Samo, jedno ne,
Da neko, bez duše i srca,
Prekine dječije sne.
(Visited 155 times, 1 visits today)
