Ratuju, a mi gledamo.

8 jan
Azra Sinanović

Mnogo puta sam se u životu upitala zbog čega se neke stvari moraju dešavati , mnogo puta sam zamišljala situacije u ratu i zbog čega sada djeca odrastaju bez svojih roditelja, roditelji bez svoje djece, unuci bez djedova. I to nije trajalo baš tako dugo, ispred mene se pojavio jasan odgovor, dokaz. Iako nisam tamo gdje je sada najteže mogu da vidim koliko jako se ljudi bore za svoj život. Opstaju do zadnjeg ultimatuma snage, ali ne uspijevaju. Pomalo sebično, ja ih gledam a oni se bore. Ne radim ništa, moje oči to vide, pojavi se knedla u grlu ali zbog svoje bespomoćnosti zaboravim da sve više ljudi nestaje.
Da li se u vama probudi bol kada surfate internetom i ispred vas se nađe video snimak u kojem jedno bespomoćno anđeosko dijete u rukama sedam vojnika doziva svoju majku. Doziva je a ona leži na zemlji dok ostala djeca dodiruju majčinu krv. Leži, nepomično, bez razloga. Brutalno ubijena. Možda ne vjerujete ali ta krv je nekog usrećila. Upitate li se koji je razlog?
Ne znam kako vi razmišljate, ali mene obuzme strah. Ne plašim se da se meni nešto može desiti, već se plašim mjere koju ti ljudi zapravo nemaju. Ustvari, to nisu ljudi. Ne možeš biti čovjek ako ubiješ nevino biće kome život još nije ni počeo, a ti si ga oduzeo iako na to nemaš pravo. Nema razloga i nikada ga neće ni biti.

Ne smatram da je normalno ovo što se događa. Ne smatram da danas treba 100 osoba izgubiti svoj život. Ne smatram da se živi kako bi nam neko drugi oduzimao ono što je Bog podario.

Umjesto mene govori bijes, ali zar i on nije bio bijesan kada je ubijao nevine ljude? Bijesan na život, bijesan na ljude ali kada mu postaviš pitanje ”Zašto? ”- Nastane samo puka tišina.
Postat će navika ubijati, nestat će sloboda naroda. Veliki postotak ljudi gleda kako djeca i odrasli drhte na koljenima i mole za život koji imaju svi pravo živjeti. Gledaju kako se samo pomoću jednog običnog sitnog metka oduzme život. Djeca drhte i jecajući izgovaraju riječi, zbog običnih ljudi koji su stvoreni na isti način kao i mi mole da žive.
Ne znam da li ćemo ovo moći promijeniti, ne znam da li će sve ovo jednom nestati. Ali za ono što znam neću šutiti.

Na svijetu smo da živimo, svi zajedno, a ne jedni protiv drugih. Uvijek ću biti na strani pravde i rame uz rame sa nevinim djetetom. Ne mogu ništa sama uraditi kako bih pomogla svim tim ljudima, ali šutiti neću.

Šutnja u ovom trenutku nije zlato, jer zlato od djece svaki dan ubijaju.

Azra Sinanović

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 38 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Hocu.ba praksa