Kažu mi da trebam ukratko opisati kako teku pripreme za put.
Pa eto, šta da vam kažem, zadnjih mjesec dana sam provela u šopingu; te traži backpack, te traži vreću za spavanje, te one sandale što nosaju stranci po čaršiji…
Kad dođem kući onako mrtva umorna iz šopinga, malo prezalogajim pa se bacim na pakovanje. Taman spakujem sve što mi treba, ustanem sa poda i ugledam na drugom kraju sobe nešto što mi baš baš treba. Onda opet vadi, pa guraj, trpaj, sjedi na ruksak, stišći, razvlači i skopčaj, konačno! I dok spavam, u san mi iskoči neka mana šorca sa dna ruksaka iz kojeg sam više dušu istjerala da stane sve, pa se onda vrtim i prevrćem do zore kad izbacim šorc s neoprostivim nedostatkom i zamijenim ga drugim. Moram vam reći da jedva čekam da uđem u bus za Zagreb i da znam da više ništa ne mogu presložiti ni zamijeniti u onom što zovu ruksakom a u njeg strpaš 70 litara (prikladnije ga je nazvati „nosećom ostavom“).
Evo mi se javi savjest. Kaže da prestanem petljati i priznam narodu da sam isposuđivala sve moguće i nemoguće, da nisam makla dalje od lokalnog Konzuma gdje sam kupila nekoliko suhih keksova sa reklama AKCIJA. I sandale na vašeru, doduše. Što se tiče pakovanja, kad je posuđeni ruksak stigao do mene stavila sam ga nasred sobe, ovako kao što vidite na slici, pa mimohod ubacim nešto u njeg. Imam još 2 i po dana, srest ću u sobi sve što mi treba.
Eto, još bih da se zahvalim precima što su organizam istrenirali da sprema zalihe…
