Koliko god to možda bilo neobično, meni je milina katkad izaći na krov neke kuće, zgrade ili nebodera. Ono znaš, tu si i dalje gdje i jesi inače, samo što si odmaknut od asfalta i nerijetko znatiželjnih pogleda slučajnih prolaznika. Zaista, ponekad je čovjeku koji se zatekao u dinamičnom dobu današnjice potreban i takav tip svojevrsne meditacije.
Nisam ni slutila da bih, tokom putovanja u Evropu, imala priliku izaći na neki krov i uživati u panorami i čistom zraku mjesta koje me okružuje… Usput osjetiti cjelokupnu atmosferu kvarta čiji sam grad doživjela kao da je u obliku nečeg što svjetskoj populaciji tek dolazi u susret, ukratko: kao da se radi o futurističkom obliku uređenja jednog naseljenog prostora. Ah da, tu sam na krovu i ručala. Da, i to baš u Rotterdamu!
P.S: Umalo da zaboravim, ako vam se bilo kada nešto što želite uraditi učini neobičnim sa generičke tačke gledišta s koje samo neka masa ljudi sve posmatra i ne miče se dalje od toga, ali vama to izgleda kao prirodan slijed akcija koje biste poduzeli, uradite to.
