Svakome bi trebalo odrediti da putuje, s vremena na vrijeme.
Čak i više , da nikada ne zastane duže nego što je neophodno.Vezanost ljudima oduzima hrabrost i umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto , ljude i unaprijed planirane trenutke čovjek je u stanju prihvatiti sve uslove , čak i nepovoljne, uz to, svakodnevno plašeći sam sebe neizvjesnosti koja ga čeka.
Na svaku promjenu gledamo kao na napuštanje misleći da je ono poznato makar i loše bolje od nepoznatog i neistraženog. I zato smo skloni ukopavanju. Ukopavamo se u loše brakove , dosadne poslove , uz ljude koji usporavaju naš rast i tako ukopani ostarimo…
Kad sam shvatila da moja dusa ne stari sve dok se ne boji novih početaka , hrabro sam se otisnula od obale i krenula otkrivati nove okeane. U biti je sve lakše nakon što prihvatimo da se sve u životu svakako mjenja i da je promjena jedina konstanta. Treba prestati sa grčevitim držanjem za stvari koje dobro poznajemo ako nam one više ne služe. Usaditi sebi malo više hrabrosti i spremnosti na promjene.
A promjene su uvijek dobre. Tjeraju nas da upoznamo neistražene kutke samog sebe. Možda kad pustiš sve one za koje misliš da oblikuju tvoj život konačno pronađes sam sebe. A ima li išta ljepše? Kad vidis da si sposoban za puno vise nego sto sam sebe procjenjujes, da si samostalniji, jači, otvoreniji i neustrašiviji nego što si sam sebe smatrao, da možeš da se osjećas kao kući i na drugom kraju svijeta, jer prvenstveno voliš sebe i sam si sebi dobro društvo, a onda prijetelja svukuda ima na pretek. Odgovorno tvrdim nema ništa ljepše.
Svijet je poput knjige.
Oni koji ne putuju su pročitali samo jednu stranicu.
Slike u ovom postu nisu napravljene na profesionalnom shootingu nego mojim mobilnim aparatom i dio su albuma spontano nastalog putujući kroz prelijepu Norvešku.
Nadam se da ste mi dobro.
Love you all <3
