Još kao srednjoškolci bivamo predani društvu i obuzeti zajedničkim tempom činjenja koraka. Naime, od osnovne škole se organiziraju, kao „škola u prirodi“, zajednička putovanja svih učenika radi sklapanja i razvijanja prijateljstava, radi druženja i zabave, radi upoznavanja novih krajeva svijeta ili gradova. Prerastanjem u neke veće razrede, „škola u prirodi“ postaje zapravo ekskurzija. No, ono što je zanimljivo opaziti jest upravo činjenica da su sve te ekskurzije, sva ta putovanja organizirana školski, i kroz osnovnu i kroz srednju školu, dok na fakultetu zajedničko putovanje (ne koristeći onaj uprošteni izraz koji se pak koristi samo ukoliko svi putuju pod nečijim nadzorom) znače organizaciju putovanja međusobno. Studenti sami mogu prikupiti sva sredstva kako bi zajedno putovali. Time se proširuje smisao cijelog putovanja, smisao ekskurzije, jer mogu poći svi studenti, sa svih fakulteta – ko god želi putovati. Zanimljivo je da se na taj način proširuju iskustva i poznanstva. I mi bivamo zreliji, bivamo već odgovorni sami za sebe, idući korak po korak da bismo upoznali sebe, razvili svoj um, proširili svoje znanje o toliko toga što nam se pruža tek kada napustimo vrata svakodnevnice. Putovanja su idealna kako bi ljudi shvatili smisao svog života, kako bi se na nekom kraju svijeta pronašli ili pronašli srž onoga što u njima vrvi od želje da bude iskazano. Neki pronađu sebe u drugačijem svjetlu, u duhu putnika, u duhu istražitelja, a neko pak koristi ta putovanja radi razonode, međusobne zabave, druženja koje u nekoliko dana može promijeniti toliko toga u jednom čovjeku. Mnogo je prednosti koje su očite kada je riječ o putovanju bez nadležnosti. Ono ima povoljniju cijenu s obzirom na veći broj prijavljenih studenata, a potom se svako skrbi za sebe.
Naša dopisnica Aldina Delanović podijelila je sa mnom svoje iskustvo putovanja, rekavši sljedeće: Vidiš nešto drugačije…I, kada se vratiš u svoju sredinu, osjetiš šta se mora mijenjati. Kroz ljude naučiš. Ja volim ljude i volim nova poznanstva, jer kao da „kradem“ od svakog čovjeka djelić dobra i prisvajam ga sebi. To me obogaćuje i dobro se osjećam. Tako je i na putovanjima. Kada si stalno u istoj sredini, ne osjećaš da može i bolje. Tek kad otputuješ malo dalje i vidiš kako je, konačno izađeš iz kutije i shvatiš da cijeli svijet nije samo Kladuša, da su ljudi diljem svijeta mnogo više komunikativni, otvoreni i zabavni, a da su ljudi iz tvoje sredine povučeni, tihi, stidljivi. I onda se zapitaš: Kako? Šta se dešava? Šta je drugačije u ovom kraju svijeta, ili u ovom gradu? Ovisi li to od odgoja? Prema kakvim normama ponašanja su drugačiji od mene, od mojih vršnjaka? Sve to ne bih osjetila da nisam putovala i družila se sa stotinama mladih. Za mene su putovanja nezaboravno iskustvo! Ono što sam željela prenijeti vam bilo je iskustvo jedne djevojke koja je mnogo proputovala te se, u u svom duhu, stopila s putovanjima, znajući da je negdje u dubini otvorila dio sebe koji prije nije iznicao. Tek nakon novog iskustva zapravo je njezin mali putnik pušten u život, pušten u svijet koji je itekako ispunjen nezaboravnim iskustvima, beskrajem želja koje se otvore sa svakim novim putovanjem i poznanstvom koje ostaje za cijeli život. Tada samome sebi kažeš: Ono što sam vidio/la, ono što sam rukom svojom dotaknuo/la, sve to me je obogatilo za još jedan život kojeg ću nastaviti graditi! Dalje, ukoliko je riječ o dalekom putovanju, s mnogobrojnim osobama koje također slično sanjare i u sebi kriju avanturistu spremnog na poduhvat, utoliko će to iskustvo biti ljepše!
