Kaže mi on: „Uzmi papir i olovku i piši, neka izađe na papir ono što držiš u sebi, znaš da ti poslije toga bude lakše“. Šutim. Puštam da me umiri tim riječima, da bi mogla početi, a znamo da su počeci uvijek teški.
Sjedam, otvaram svesku i pišem. Počinjem riječima: „Ovaj tekst pišem za onu unutarnju ja koja je ponekad i slaba, a ne dozvoli da se to vidi, koja je ponekad i tužna a ponese osmijeh. Onoj ja kojoj se upravo nešto dešava.“
Nešto kao da te neće. Tvoje srce sa deset kofera prtljaga kao da se umorilo baš na pola puta. Pa ne znaš treba li stati ili krenuti dalje. Stopalo ti na kočnici, a noga ti drhti. Ako pustiš, šta će se desiti? Vratiti ćeš se unazad, a sav će se prtljag rasuti po putu. Želiš li se vratiti? Treba li da pređeš ponovo isti put? Želiš li da pakuješ stvari koje si već jednom spakovala? Zar bi sve to što si do sada gurala jednostavno pustila da ode?
Razmišljaš…
Uredu je. Samo razmisli.
Prisjećaš se. Uredu je.
Oživljavaš slike u svojoj glavi, a noga ti još više drhti. Uredu je. Jedna, druga, treća, sve su tu kao da je jučer bilo kada si krenula na taj put. Gledaš kroz šta si sve prošla i postaješ svjesna koliko si dana i godina ratnik bila. Shvataš da je za to trebalo snage i hrabrosti. Postaješ svjesna svoje veličine, ali ti i ruke na volanu počinju drhtati. Nešto se dešava. Stišćeš volan, a on klizi, kao da je od pijeska koji želi pobjeći iz tvojih ruku. Razmišljaš… Na slikama su sve suze i svi osmijesi, baš sve na broju. Shvataš da voliš, voliš svoje suze jednako puno kao i svoje osmijehe. Svjesna si da si ti ti i kada plačeš i kada se smiješ. Zatvoriš oči, udahneš i ponovo se pitaš, želiš li se vratiti?
Ne, jer želiš nastaviti.
Čuješ kako glasno lupa tvoje srce, to ti šalje poruku. Čitaš je, razmišljaš, shvataš i postaješ svjesna, da je poslao jako. Jako kao nikada, odmorilo se i nešto želi. Želi krenuti. Želiš li i ti krenuti? Uredu je. Stišćeš gas, pomijera se, tvoje srce sa deset kofera prtljaga se pomijera. Drhtaji prestaju, a i ono kuca tiše. Postaješ svjesna da je ti još ova bitka bila potrebna. Čestitke. Pobijedila si.
Na onoj strani puta ostaje stara ti, a put dalje nastavlja nova ti. Ona koja prihvata da će biti još slabosti i tuge, ali daje obećanje da će se ponašati drugačije. I dalje neće dati da svi vide da je slaba i tužna, ali će se truditi da to traje kraće. Tražiti će izlaz, ali sa duplom dozom vjerovanja da će ga naći. Pisati će, bilo da je dan ili noć, pisati će svaki put kada se nađe na raskrsnici, ili kada je pravac umori i iz toga učiti. Obećava da će naći ladicu i u nju složiti sve fotografije. Nova ja je mirna i shvata da je samo još ova bitka bila potrebna da postane kraljica. Nasmije se glasno, osjeća to srcem svim. Slikaš upravo fotografiju nove tebe.
Ruke i noge ti ne drhte, gas je sa lijeve strane, samo stisni. Stisni jako, uredu je.
