Put nikad ne postaje lakši, ti postaješ snažniji!

5 maj
Ensad Miljković

Nema se puno toga vidjeti u tom malom gradu, međutim postoji meni jedno drago mjesto iz više razloga koje rado posjećujem kada dođem u rodni grad. To je isto mjesto na kojem volim trenirati i trčati. Odmah da naglasim da ovo nije nužno fitnes priča. Od moje kuće do Starog grada je potrebno oko 20 minuta zaobilaznicom u dobroj formi trčeći.  Sa obzirom da sam neka dva mjeseca ponovo doma, odlučio sam da se malo vratim u formu i svaki dan otrčati do vrha stepenica Starog grada kao Rocky. Šta mislite da li mi je bilo potrebno 20 minuta prvog dana treninga i da li sam došao do vrha bez stajanja!? Ni blizu 🙂 Međutim to nije ni bio moj cilj taj dan sa obzirom na tadašnje stanje. Nije bio ni realan cilj za sutrašnji trening. Međutim ono što mi je bio cilj jeste svaki dan doći dalje od prethodnog dana, odnosno dodirnuti jednu više banderu nego jučer, i onda stati i boriti se za zrak, odmoriti i nastaviti dalje. Ljudi su često skloni uspoređivati sebe sa drugim ljudima, međutim jedina osoba sa kojom se možemo uspoređivati jeste osoba koja ste bili jučer. Kada dijete raste i svaki rođendan stavlja recke pored vrata, da li se uspoređuje sa mamom ili tatom ili sa samim sobom od prošle godine!? Svako trči u svojoj traci, svako ima svoju vremensku zonu!

Gotovo svaki dan uspijem doći jednu banderu dalje, međutim ne svaki dan. Dešava se da 15. dan stanem tamo gdje sam i stao 10. tog dana. Može se desiti, međutim ne osuđujem se i to ne znači da je sav moj trud uzaludan. Sutra mi je opet cilj doći što dalje. Oni glasovi koji mi govore da odustanem i stanem su upravo najglasniji između dvije posljednje bandere, ja ih zovem BASSovi u glavi (Brige, Anksioznost, Sumnje, Strahovi). Ali, kad dodirem tu posljednju banderu, oni se stišaju. BASSovi nikad neće potpuno nestati, ali to što ih čujemo i imamo, ne znači da ne možemo uraditi ono što nam je važno u životu. Možemo lagano prepoznati BASSove u glavi i reći im: “Hvala mozak na infromacijama, ali ja ću svedno ovo uraditi, jer mi je važno”.

Da li to znači da sam prvog dana mogao doći do vrha bez stajanja, i da su me BASSovi spriječili!? Ne baš! Moje tijelo, ali i mozak fizički nisu bili u mogućnosti to izvesti taj dan u tom trenutku, ali jedini način da to uspijem jeste da prođem kroz tu početnu bol. Sa druge strane boli je uspjeh! To je jedini put. Put nikad ne postaje lakši, ti si taj koji postaje snažniji. To što boli ne znači da nismo na pravom putu. Najveća količina energije je upravo potrebna na početku, vremenom postajemo snažniji! Možda danas nisi spreman za ono što želiš, možda nećeš biti ni sutra, ali to nije današnji cilj. Danas je cilj napraviti najmanji mogući korak, a suta je cilj napraviti korak dalje. I biće dana kada ćeš napraviti dva koraka nazad, jedan napred…ali to ne znači da počinješ ispočetka. Važan je smjer, ne brzina! To isto ne znači da ćemo i uspijeti u onom što želimo, ili da moramo uspijeti! Ali znanje koje steknemo na tom putu može nam pomoći za osvajanje novih brda i/ili planina. Te infromacije nikad ne bi imali da nismo pokušali osvoljiti ono malo brdo.
Sigurno se sada pitaš, a šta kada dođem do vrha brda bez stajanja, za tih 20 minuta!? Pronađi novo veće brdo, možda čak i planinu.

(Visited 116 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Admin