Prljava ljubav

28 maj
Adis Ahmethodžić

Ti si ta koja uporno zove i kad neću da dođem

Udariš mi čežnju i sereš kako ne znam da volim

Dišeš mi u slušalicu, kažeš da sam jadnik

Natjeraš me da dođem i napravim ti haos u sobi

Da polomimo lustere i srušimo slike sa zidova

Tih par trenutaka da sve to napokon ima smisla

Niti se volimo niti će od nas ikad biti išta ali

Tako dobro mi sviraš po živcima

Vadiš iz mene čovjeka kojeg su ovi mrtvaci

Pretvorili u ništa i kada se

Sasuši znoj i kad nam dođe tišina

Slušam kako đavoli u nama postaju anđeoska prašina

I kao kreneš

Da mi spustiš ruku na lice, da se

Nasloniš na moje rame

I kao ponovo hoćemo da se otvorimo

Misleći da jedno drugom možemo da

Liječimo neparne rane ali obično u taj čas

Zvoni telefon i neki lik hoće da te vidi i ja kao

Progutam i ne smeta mi to što

Hoćemo da smo jedno s drugim a opet

Ni ti ni ja se nimalo ne stidimo toga što će

Sutra neki stranac da sluša

Kako dišemo u ekstazi i kako su ova tijela

Jedina svetinja u našim

Narkomanskim očima.

 

Od ove ljubavi nikad nećemo napraviti ništa

Osim vike i dreke i običnog sek*a

Pa ćemo ćutati svaki put kad te

Ukradem od njega i ti mene ukradeš od

Nje i njih i kada

Prođu godine i kad tijela i mladost i sve što smo imali

Struhne kraj nekih

Praznih ljuski, kraj jadnika koji

Ne bi prepoznali ovaj bijes u našim srcima i rukama i

Zgužvanim, vječito zgužvanim pogledima

Tek tada ću se sjetiti kako si

Disala u slušalicu i govorila da sam

Odvratan i da ne postoji ništa u meni osim patetike

I kukavičke poezije o ženama

Koje mi nikad nisu dale ništa a ti si tu i ja ništa i

Sjetit ću se kako sam ti srušio vrata

Kako sam te hvatao za kosu a ti mene grebala i udarala i otimala se

I u tom zanosu naših pravih lica

Naših strasti koje se otvore tek kad jedno drugom

Uništavamo živote

U njima je bio odgovor na to šta je ljubav

Ako takvo nešto više i postoji jer

U nama nema šešira i džentlmena

Nema dugih elegancija i ljetnih haljina

Dame su se digle na vještičije štikle i utegle dupe

Muškarci su se stisli u pare i klubove

Prave su ljubavi u ovom maskembalu skrivene u strast

Ta hemija koja nemilice guši i ovaj bijes

Koji mi goni prste dok ti ovo pišem

Nešto je što Bog stvara samo jednom pako nas je** kad ne znamo

Da to vidimo, da prepoznamo

Da se potrudimo da ovo sačuvamo

Da ne skidamo koga stignemo,

da se okrenemo

Jedno drugom, da se imamo,

da ovo bude…. naše ali

Uzalud.

 

Ta hemija koju imamo i surov bijes

Koji mi goni prste dok ti ovo pišem

Kulja u meni i ja se tresem i koljena mi hoće da puknu u prah

Večeras ponovo dolazim pred tvoja vrata i lupam i otvaram na silu

I ti si s njim i ja ključam i hoću da

Ubijem nekog i to i radim

U trenu kad zatvaram vrata i slomim

Vlastitu šaku udarajući o zid i taj vristak što

Propara haustor i žena koja uplakana zove policiju jer

Konta da hoću da je pokradem

Sve to mi stvara sirenu u glavi

Ja ludim i trčim na cestu a ti si

Gore na prozoru i kao u filmu vičeš da nemam pravo

Kako mi nisi tražila ništa

Kako sam sve to umislio, kako je odavno gotovo

Kako nećeš više nikad da me vidiš i nećeš jer ću da odem

I idem

Pred njena vrata, i lupam

I ona otvara i ja sam ljut kao nikad u životu i vidim tvoj lik

Svaki put kad mi prstima krene prema kaišu

I ne mogu da je poljubim

Niti da je gledam u oči pa je

Tretiram kao kurvu, ne pitam šta će da mi

Dopusti

Sudaramo se o zidove, rušimo se i mučimo

Našim se tijelima razlama neka

Neobična tuga kojoj ne umijem pera odbiti

I kada sve bude gotovo

Kada ležim na jednoj strani kreveta a ona leži na drugoj

Kad pali cigaretu i nijema gleda u plafon

Kad mi pruža upaljač i ja palim svoju

Kad vjetar kroz prozor pomjera zavjesu a mjesec na zid

Baca sjene u kojima liječim svoje paranoje

Kada me pita zašto mi ruka krvari i

Koga sam to večeras

Bacio o asfalt ovog grada

Kada poželim da začepi samo na sekund

I pusti me da u toj tišini zamislim tvoj glas iza njenih

Dosadnih priča

Kad ustanem i navučem farmerke

Kad zalupim vrata i izađem kao da se ništa nije desilo

Zna da je bila zamjena za tebe i

Ne zanima je ništa više od toga

A ja opet,

kao i svaku noć u zadnjih šest godina

Ne znam kuda sam krenuo niti koja je po redu

Cigareta

Koliko mi je novca ostalo i ima li negdje slobodan taksi

Pa opet vadim telefon i zovem te i

Četiri je ujutro i ti se javljaš

Njega nema

Nema ni nje i ti ponovo

Dišeš u slušalicu i govoriš mi da sam

Jadan

Da nema u meni ni grama muškarca i ja krećem

Pred tvoj stan i nalazim

Zaključana vrata i

Pitam se

Hoće li ikad završiti ovaj

Rat

Dvoje ljudi koji su

Negdje u svom ubjeđenju da jedno drugo ne vole

Odabrali biti samo partneri

Samo se*s i namjerno inducirano ludilo od kojeg

Jedno od nas dvoje

Neće preživjeti?

Pustom se ulicom vraćam u stan

Bijes je splasnuo, otišao nizvodno u nekakav

Sjetan mir u kojem tražim i nalazim

Glas mladića koji vjeruje da te voli i gušim ga

Vlastitim rukama zamišljam kako tog sebe hvatam za vrat

U trenu kad izdiše(m)

Kad zastajem i razjarenih očiju gledam u nebesa

Sa tvog broj dolazi poruka

Ne čitam je jer znam šta piše

Pa popustim stisak, ostavim nas u životu

Uđem u stan

Sa sebe saperem njen miris i sliku vas dvoje zajedno

Popijem nešto

Pogledam još jednom vlastiti odraz u staklu

Pa iz frižidera vadim nekoliko kocki leda

Motam ih u krpu i stavljam na zglob

Slušajući kako ona hladnoća

Tone u moje kosti pa gutam još

Jednu od tableta protiv bolova i

Napokon otvaram

Tvoju poruku.

U njoj me pitaš

Kako mi je

Ruka.

 

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 494 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments