Dok sjedimo na kafi moja mašta i ja, u jednom sarajevskom kafiću, okružena nepoznatim licima, obasjana suncem tek probuđenog, rekla bih sasvim običnog decembarskog dana, zalutah mislima u nekom savim nepoznatom pravcu. Tamo sretoh ista ona nepoznata lica, ali sada sa već jasnijom, idalje nepotpunom, imaginarnom slikom, o njima samima, kako hitro jure za nekim, misleći bitnim, prioritetima u životu. Tu zastadoh. I zapitah se: “A koji su moji prioriteti?”
Vrijeme kao zaleđeno, obaveze izbrisane, a sve manje važno zanemareno, bar danas. Neka ovaj 1. decembar bude moj praznik nekog duhovnog mira i slobode, potpune.
Priznajem, teško je selektovati i razvrstati šta su, i koliko su bitni prioriteti, da li je neki važan zabačen negdje u posljednju fioku…?
Ljudi žive mehanički, grabe svaki momenat kako bi iskoristili dan, a da se ne zapitaju da li je iskorišten na pravi način. A zašto mehanički moraju slušati neka dosadna predavanja, jer su promašili profesiju, ali su idalje na papiru studenti, izlaziti vikendom, jer eto tako treba, pojaviti se na nekoj svirci jer tu idu svi, gurati se u prepunom centru jer je “Black Friday” … Zašto život kreirati zbog drugih i predstavljanja i prilagođavanja pogrešne slike javnosti da bi se svima dopali?
Život je puno ljepši, a dan se sam ispunjava i slaže svoje prioritete kada uživamo u njemu i radimo sve za svoj gušt. Nikada se nisam obazirala na druge, misleći da odstupam ukoliko ne izlazim ili ne volim klubove, ispijanje kafe svakoga ili više puta na dan, okružujući se sa “milion pravih prijatelja”, nego samo slijedim svoje srce, i po osjećaju harmonično uživam u svakom novom i meni posebnom danu.
“Mnogima bi se dopao da se nisi trudio dopasti se svima.“ Momo Kapor
— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —
