Prijateljstvo za čitav život sa kampa

4 nov
Merima Bradarić

Ljeto 2014. mnogima nije ostalo u lijepom sjećanju. 15. maj je još uvijek tako svjež i posljedice su tako očite da je nemoguće zaboraviti da se desio. Ja sam imala tu sreću da me je ta kobna poplava zaobišla. Pogodila je moj grad, nažalost i uništila dosta toga prepoznatljivog. Izmjenila je lice moga grada zauvijek. Ali, eto bez te poplave ne bi sada bilo ni ovog rada.

To ljeto, da vam iskreno kažem, nisam se nadala da ću ići igdje ne kupanje. U kakvoj smo se situaciji nalazili jednostavno ne bi bilo fer, ali moji roditelji su odlučili malo drugačije. Taj dan je bilo dogovoreno da idemo u Tuzlu na Panonsko jezero, samo na jedan dan. Kada smo krenuli rano augustovsko sunce je nemilosrdno pržilo i nekako sam iskreno sumnjala da u ovom trenutku postoji i jedno mjesto gdje je ioLe hladnije. Put je bio dug, kao i uvijek kad se nešto iščekuje, ali držala me pomisao na vodu. Jednostavno sam željela da se maknem iz mjesta gdje se svaka priča uvijek vrati na poplavu. Dok sam se probijala kroz gužvu na plaži noseći svoju torbu, ležaljku i šta sve već ne zazvonio mi je mobtel. „Kud baš sad“ – pomislih dok sam se mučila da ga izvadim iz torbe. Kad mi je napokon bio u ruci vidim fino na zaslonu piše RAZREDNICA. Prva pomisao mi je bila da je iskrsnuo neki problem oko izbornog područija pa da me nisu mogli staviti gdje želim. Kad sam se javila uspjela mi je nekako kroz svu graju i galamu plaže objasniti da me zove u ljetni kamp. Znala sam za te akcije za djecu iz poplavljenih gradova, ali nisam očekivala da će zadesiti mene. Nekako nikad nisam bila te sreće. Uglavnom ja sam pristala ali sada je trebalo dobiti odobrenje roditelja. Za mamu je bilo lako jer me ona gura u sve što mi može koristiti, naravno uz moj pristanak. Cijeli dan sam po plaži ganajla oca da ga pitam hoće li me pustiti jer smo se nekao uvijek mimoilazili. Uglavnom, nakon kraćeg uvjeravanje i objašnjavanja pristao je i on.

Iskreno nisam znala ni o čemu je riječ, a kamoli ko sve ide. To jutro kad smo trebali krenuti ustala sam u pet od uzbuđenja. Do vremena polaska bila sam kao na iglama. Kad sam došla ispred škole jedva sam čekala da uđemo u autobuse. U Modriči, tačnije Šešlijama trebali smo se sastati sa grupom iz Šamca. Iz te grupe nikog nisam poznavala, a samo je jedna moja drugarica išla iz Maglaja. Uglavnom u autobusu smo se svi fino upoznali, čak je zasvirala i gitara. Trenutak strave, da tako kažem, nastao je kada smo se krenuli penjati uz planinu do hotela. Ja sam sjedia do prozora i sasvim lijepo sam mogla vidjeti kolika je provalija ispod mene. Došli smo na vrijeme za ručak. Kad sam pogledala prema mladima s kojima ću provesti sljedećih pet dana pomislila sam da ćemo se sasvim lijepo uklopiti. Ili je to bio uticaj toga što smo svi nosili iste majice. Uglavnom kad smo se lijepo smjestili došlo je vrijeme da biramo grupe. Ja sam pripala drugoj grupi. Prva aktivnost je bila sportska pa je planinarenje po Kozari sa našim mentorima bilo idealno za upoznavanje. U najjasnijem sjećanju su mi ostali Srđan i Dragan. Srđan zbog imena, a Dragan zato što nisam vjerovala da je tri godine stariji od mene. Kad bih stala kraj njega ni vi ne biste vjerovali. Tokom ovog programa desilo se toliko stvari da bi ovaj rad bio prekratak da ih sve nabrojim. Sve su bile lijepe. Ali u jednom od najljepših sjećanja čuvam naše kreativne radionice. Prvo zato što volim raditi takve stvari. Od tegle napraviti kutiju za olovke ili nešto slično, ali i zato što sam te stvari ponijela sa sobom pa imam još nešto da me podsjeća na to iskustvo i osigura da nikada ne zaboravim ljude koje sam gore upoznala. Iskreno nikad nisam mislila da ću u augustu hodati u tri majice i dukserici. Ono što me je najviše dirnulo tokom ovog programa, što u stvari govori koliko su ljudi različiti, a ustvari isti je bio trenutak poslije predstavljanaj našega grada. Mi smo tom prilikom prikazali jedan film koji je napravila naša školska informatička grupa. Taj film prikazuje Maglaj prije i poslije poplave. Ono što je taj film potaknuo je bio skup na kojem smo svi dijelili svoje priče. Slušajući druge shvatila sam koliko zapravo sreće imam. Međutim to nije ono što sam htjela reći. Tokom dijeljenja svih tih priča svi su plakali. Jednostavno je bilo nemoguće nezaplakati. U sred svega toga u salu je ušao jedan momak koji je kasnio na skup. Inače je bio šaljivdžija ali ovdje nas je nasmijao sasvim spontano i nenamjerno. Zamislite skup osoba koje sve plaču, a onda ulazi momak malo duže, smeđe kose svzeane u rep i pomalo izgubljen pita „Šta je ovo ovdje“. To je bio jedan od trenutaka kada ste se naprosto morali nasmijati. Nedugo nakon toga krenuli smo kući. Opet nas je zajednički autobus vozio sve do Šešlija gdje je nas, maglajlije, čekao drugi autobus. Međutim, ovaj put je bilo drugačije. Umjesto pomalo neugodne tišine od prošlog puta, sada je tu vladala graja. Pozdravljalo se, grlilo se i plakalo se. Nekako sam imala osjećaj da će ti ljudi koji su tu, u tom trenutku imati jedno posebno mjesto u mom srcu. Podjelili smo jedno strašno iskustvo i preživjeli ga zajedno. Dokazali smo da, iako različiti po vjeri i nacionalnosti ipak na zanima isto, ipak smo isti. Osjećala sam se kao da sam proživjela život s tim ljudima. I dan danas sam u kontaktu s njima. Poveremeno se čujemo, pa ipak živimo u dvadeset i prvom stoljeću. Sad mi je jasno šta su ljudi htjeli reći kada su govorili da su druženja i velika okupljanja dobra. Ne radi se tu samo o tom trenutnom druženju i zabavljanju. Tu je riječ o stvaranju čvrstih temelja za prijateljstvo. Sada znam da u jednom dijelu Bosne i Hercegovine postoji dvadesetak ljudi kojima se mogu obratiti da s njima podjelim radost ili tugu, sreću ili nesreću ili jednostavno se ispričati. Poenta ljetnog kampa nije druženje nego prijateljstvo za čitav život. To je moje iskustvo UN ljetnog kampa.

** Tekst je nastao u sklopu Nagradnog poziva za učesnike UN Ljetnih kampova 2014. Kapove su podržale UN agencije u sklopu projekta DIjalog za budućnost, a konkurs kao i nekoliko kampova organizovali su OIA i Munja inkubator**

(Visited 141 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments